Tripartitni sastanak šefova triju država garanata Astanskog mirovnog procesa: Irana, Rusije i Turske u Teheranu, snažno ukazuje na političku težinu regionalnih i transregionalnih aktera u vezi s novom sigurnosnom arhitekturom Zapadne Azije, naročito jer se dogodio samo nekoliko dana nakon prve posjete američkog predsjednika Joea Bidena regionu.
Izraelski list Haaretz čak je napisao u analizi objavljenoj 14. jula da će “vrhovni vođa Irana odlučiti hoće li Bidenovo putovanje Bliskim istokom uspjeti”.
Iako je Biden u subotu rekao liderima šest zemalja Vijeća za saradnju Perzijskog zaljeva (GCC) – Saudijske Arabije, Katara, Bahreina, Kuvajta, Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata – plus Jordana, Egipta i Iraka na samitu u saudijskom gradu na Crvenom moru Džedi da se Sjedinjene Države “neće udaljiti” sa Bliskog istoka i ostaviti vakuum koji bi popunile Rusija, Kina ili Iran, gotovo da nema nikog u regionu koji bi takvu retoriku prihvatio kao istinitu.
Arapske države regije Perzijskog zaljeva i akteri Zapadne Azije pomno prate razvoj događaja u Afganistanu i Ukrajini, kao i ponašanje Amerikanaca prema njima.
Ovo objašnjava zašto su regionalni akteri postavili realizam visoko na svoj dnevni red, a arapske države zapravo ne žele sva svoja jaja staviti u korpu oslabljenog Washingtona, već slijede politiku smanjenja tenzija i saradnje s Iranom, a u isto vrijeme održavaju dobre odnose sa Rusijom i Kinom.
Očigledno je da su Teheran i njegovi partneri ostvarili značajna postignuća protiv Washingtona na sedmom samitu Astanskih mirovnih pregovora o Siriji, na kojem su gostovali Vladimir Putin iz Rusije i Recep Tayyip Erdogan iz Turske.
Sirija je jasan primjer pobjede ovog saveza nad Sjedinjenim Državama i njihovim zapadnim saveznicima; a rusko-iransko-sirijska inicijativa sada određuje put kojim bi vlada u Damasku trebala kročiti.
Sirijski sukob je među najuspješnijim modelima saradnje Irana i Rusije u vanjskopolitičkom smislu. Teška kriza u Siriji stvorila je među ruskim zvaničnicima percepciju da Moskva treba da pridaje veliki značaj stavovima Teherana u pogledu njegovih proračuna na Bliskom istoku.
Izbijanje sirijske krize u martu 2011. u početku je otežalo Teheranu da donese ključne odluke, ali Islamska Republika se nakon kratkog vremena pripremila da poveća svoju stratešku vrijednost u regiji.
Rusija je, sa svoje strane, u početku zauzela ravnodušan i neodgovoran stav, a pod uticajem zapadnih stavova i pritisaka, čak je razmišljala o svrgavanju sadašnjeg predsjednika Bashara al-Assada kako bi spasila Siriju.
Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian napisao je u svojoj knjizi “The Levant Morning” da je on, kao bivši zamjenik ministra vanjskih poslova za arapska i afrička pitanja, započeo pregovore s ruskim vlastima o njihovom uključenju u Siriji, dok su odnosi između Teherana i Moskve bili poprilično slabi.
Amir-Abdollahian je dalje citirao tadašnjeg ruskog ambasadora u Iranu koji je rekao da su razgovori o Siriji bili katalizator za unapređenje bilateralnih diplomatskih odnosa između Moskve i Teherana i otvorili novo poglavlje međusobne saradnje.
Visoki iranski diplomata dalje je aludirao na komentare ruskog sigurnosnog dužnosnika da je Moskva konačno zaključila da Iranci godinama snažno podržavaju svoje saveznike u regiji, da nisu promijenili pristup čak ni pred velikim američkim kampanjama, te da su Iran i njegovi saveznici ti koji su odigrali važnu ulogu u regionalnom razvoju i na kraju postigli prihvatljive rezultate.
Ispitujući ponašanje Irana u Afganistanu, Iraku, Libanu i Palestini, došli smo do zaključka da će Bashar Assad ostati na vlasti, a Teheran će na kraju doći na svoje”, rekao je ruski zvaničnik.
Glavne tačke procesa iz Astane leže u “pružanju podrške i zaštiti teritorijalnog integriteta Sirije”, “borbi protiv terorizma” i “pružanju podrške za uspostavljanje primirja”. Posljednjih sedmica, najvažnije spekulacije i vijesti u tom pogledu bili su izgledi za tursku operaciju protiv Kurda u sjevernoj Siriji, neke spekulacije u vezi sa smanjenjem ruskog vojnog prisustva u Siriji i istovremeno povećanje težine osovine otpora i intenzivnu zabrinutost izraelskog režima u vezi s njom, kao i napetost bez presedana u odnosima Moskve i Tel Aviva.
Međutim, može se očekivati da će Vladimir Putin održati važne sastanke sa visokim iranskim zvaničnicima; posebno imajući u vidu činjenicu da su aspekti vojne saradnje ovih zemalja izazvali zabrinutost i bijes u Bijeloj kući.
Čak je i web stranica Washington Free Beacon, koja je povezana s američkim neokonzervativnim pokretom, objavila da će Iran, Rusija i Kina sredinom augusta održati trilateralnu vojnu vježbu u Latinskoj Americi pod nazivom “Snajperska granica” u ” demonstraciji sile” protiv Sjedinjenih Država. Domaćin vježbi će biti Venecuela, dodaje se na web stranici, navodeći da iranski, ruski i kineski vojnici imaju za cilj da se upute na Karibe održavajući manevre. Na web-stranici je pisalo: “Ratne vježbe su jedan od najsnažnijih znakova do sada da se formira koalicija antiameričkih režima u Latinskoj Americi.”
Govoreći o Putinovom rasporedu u Iranu, predsjednik Ruske Federacije je rekao da njegova zemlja nastoji da podigne nivo svojih odnosa s Iranom na “strateško partnerstvo”. Prije Jurija Ušakova, Sergej Lavrov je također rekao da se radi na velikom sporazumu koji je predložio predsjednik Islamske Republike. Teheran i Moskva gledaju na ogromnu oblast zajedničkih interesa, što je pokretač za ulazak zemalja u izuzetan nivo političkih, ekonomskih i sigurnosnih odnosa.
Iran i Rusija dijele zajedničku perspektivu u pogledu sankcija koje su Sjedinjene Države uvele protiv obje zemlje, iranskog nuklearnog sporazuma, revizionizma u postojećem poretku i međunarodnog unilateralizma. Ova zajednička perspektiva otvara put saradnji zemalja. Ove zajedničke oblasti su od tolikog značaja u procjenama spoljnopolitičkog aparata Kremlja da se Putin sastao s iranskim predsjednikom u tri navrata u Moskvi, Ašhabadu i Teheranu u posljednjih šest mjeseci.
Rusko odobravanje članstva Irana u Šangajskoj organizaciji za saradnju i njen negativan glas protiv antiiranske rezolucije u Upravnom odboru Međunarodne organizacije za atomsku energiju mogu se tumačiti i analizirati u istom svjetlu. Moskva je čak ocijenila Iran kao zemlju koja je dovoljno kompetentna da se pridruži BRICS grupi.
Protivljenje širenju NATO-a, koji gaji neke želje za uspostavljanjem prisustva u regionu Centralne Azije, kao i neposredna opasnost oživljavanja ISIL-a u Afganistanu, što bi ugrozilo granice i Irana i Rusije, su među ostalim oblastima zajedništva između Moskve i Teheran ovih dana, koje mogu utrti put za nove oblasti saradnje.
Tokom proteklog mjeseca, šefovi zemalja Centralne Azije, uključujući Tadžikistan, Kazahstan i Turkmenistan, putovali su u Iran i potpisali mnoge bilateralne sporazume do te mjere da je Iran čak inaugurirao svoju fabriku za proizvodnju bespilotnih letjelica u Tadžikistanu.
Ovo su pokazatelji koji dokazuju da Rusija smatra da Iran ima posebnu ulogu i nastoji da učvrsti i ojača iransko uporište u regionu kako bi eliminisala pomenute prijetnje, kao dio dosijea Centralne Azije i Južnog Kavkaza, koji teoretičari međunarodnih odnosa ističu u raspravama koje se tiču tranzicije svjetskog poretka s Atlantika na Pacifik.
Sa stanovišta Moskve, prisustvo i uloga Turske i Azerbejdžana, koji Kavkaz mogu pretvoriti u ulaznu tačku za NATO, predstavljaju izvor zabrinutosti.
Alireza Hojjati.
