Još jednom, kada je “Izrael” optužen za nešto, on žuri da optuži druge za “antisemitizam”.
Prije objavljivanja izvještaja Amnesty Internationala od skoro 300 stranica koji podržava njegov stav da “Izrael” čini zločin aparthejda, “izraelski” režim ga je već napao kako bi ga delegitimizirao kao “antisemitskog”. Razlog za to je što je jevrejska priroda “Izraela” sada dovedena u pitanje.
U podužem izvještaju Amnesty Internationala, koji je, prema riječima njenog generalnog sekretara, Agnes Callamar, nastajao četiri godine, zaključuje se da su „masovne zapljene palestinske zemlje i imovine, nezakonita ubistva, prisilno premještanje, drastična ograničenja kretanja i uskraćivanje državljanstva Palestinaca su sve komponente sistema koji po međunarodnom pravu predstavlja aparthejd. Ovaj sistem održavaju kršenja za koja je Amnesty International utvrdio da predstavljaju aparthejd kao zločin protiv čovječnosti, kako je definisano u Rimskom statutu i konvenciji o aparthejdu.”
Ne osvrćući se na bilo koji od nalaza izvještaja, “izraelski” ministar vanjskih poslova Yair Lapid tvrdio je da “umjesto da traži činjenice, Amnesty citira laži koje šire terorističke organizacije”, etiketirajući Amnesty kao “samo još jednu radikalnu organizaciju.” Samo “izraelsko” Ministarstvo vanjskih poslova je direktno optužilo Amnesty antisemitizom, kao i pro-“Izraelske” organizacije poput ADL-a, AIPAC-a i drugih, koje tvrde da je jedini razlog za izvještaj je taj što je “Izrael” jevrejski. Ono što je zanimljivo je da je poduži izvještaj Amnestyja direktno citirajući zakone koje provodi “izraelski” režim i počinje citiranjem njegovog bivšeg premijera Benjamina Netanyahua koji je rekao „Izrael nije država svih svojih građana…[već prije] nacionalna država jevrejskog naroda i samo njih“.
Ono što je zanimljivo je da nijedna cionistička organizacija, kao ni sam cionistički režim, nije pokušala da prođe kroz izvještaj i da ga opovrgne, umjesto da ga pokuša zamagliti i navesti ljude da misle da je najveća svjetska – poznata kao liberalna i umjerena – organizacija za ljudska prava zapravo puna antisemitskih terorista. Ipak, to niko ne kupuje, posebno zbog činjenice da Amnesty nije usamljen u svojim zaključcima.
Human Rights Watch (HRW), druga najutjecajnija grupa za ljudska prava, također je prošle godine objavila izvještaj na 200 stranica pod naslovom ‘A Threshold Crossed’, u kojem su zaključili da je “Izrael” počinio zločin aparthejda. Uz to, najviša “izraelska” grupa za ljudska prava, B’Tselem, također je objavila dokument o stajalištu u kojem optužuje “Tel Aviv” da upravlja “režimom jevrejske nadmoći od rijeke Jordan do Sredozemnog mora.” “Izraelska” grupa za ljudska prava Yesh Din također je objavila pravni zaključak da je okupacija Zapadne obale aparthejd. Povrh toga, optužbe da cionistički režim praktikuje aparthejd argumentovane su od strane pokojne ikone protiv aparthejda, Desmonda Tutua, kao i Palestinske grupe. Palestinci su tvrdili da je aparthejd ono od čega pate decenijama.
Dakle, s takvim konsenzusom vodećih međunarodnih grupa za ljudska prava da je “Izrael” režim aparthejda, sada postoji veliko pitanje za “Izrael” koje se mora dobro razumjeti u njegovom kontekstu. “Izrael” je oduvijek bio režim jevrejske nadmoći, aparthejda i nastavlja da provodi svoju politiku do danas. Dugo je “Izrael” bio u stanju da se zaštiti od optužbi da je u osnovi rasistički režim. S padom Sovjetskog saveza nije se pojavila nijedna supersila voljna da preuzme zastavu palestinske ideje, a Sjedinjene Države su zadržale potpunu dominaciju nad rješavanjem sukoba Palestina-“Izrael”. Kada su stvari postale teške za “Izrael” tokom prve Intifade, okončali su taj problem Sporazumom iz Osla, a od 1993. godine uspjeli su se izvući predstavljanjem iluzije mira dok su nastavili s etničkim čišćenjem i kolonizacijom Palestine. Međutim, takozvano rješenje dvije države i „mirovni proces“ su u suštini uništeni za vrijeme Trumpove administracije jednom za svagda, što znači da je međunarodno dogovoreni konsenzus za okončanje sukoba pao i da se SAD nisu ni zalagale za to više.
Arapski reakcionarni režimi počeli su normalizirati veze s “Izraelom”, ne postavljajući nikakav preduvjet za palestinsku državu prije nego što to učine, dok je međunarodna zajednica povukla leđa i dozvolila da se situacija odigra dok su se Palestinci borili protiv Trumpovog “Dogovora stoljeća” da im otmu posljednjih 20% njihove zemlje. U tom periodu dogodile su se dvije vrlo ključne stvari, jedna je bila da je posljednji ekser bio zabijen u lijes rješenja dvije države, a druga je bila da je palestinska omladina doživjela ključnu transformaciju i pripremila se za vođenje otpora kako bi oslobodila svu njihovu zemlju. Posljednja spomenuta tačka je naravno napredovala tokom dužeg vremenskog perioda, ali s priznavanjem Golanske visoravni, istočnog Jerusalema i ilegalnih naselja od strane Trumpove administracije kao pripadnosti “Izraelu”, to je uveliko doprinijelo načinu razmišljanja palestinske omladine danas.
Budući da sam bio u Palestini kako bih svjedočio reakciji na Donald Trumpov “Dogovor stoljeća”, vidio sam očaj, intervjuirao bezbroj Palestinaca i razgovarao s prijateljima o njihovim osjećajima prema tome kako nastaviti sa svojom borbom za nacionalno oslobođenje. Sjećam se da sam razgovarao sa svojim palestinskim prijateljima na okupiranoj Zapadnoj obali koji su doživotno bili zagovornici nenasilne borbe, od kojih mi je jedan rekao:
„Ne vjerujem više u nenasilje, moramo silom vratiti našu zemlju.”
U to vrijeme, međutim, većina ljudi se osjećala očajno, čak i depresivno, i nisu vidjeli svjetlo na kraju tunela. Nakon ustanka, koji je doveo do 11-dnevnog rata, prošlog maja, energija i nada su sada žive, posebno kod palestinske omladine.
Sve ovo sada treba imati na umu, jer ako je rješenje o dvije države sada mrtvo, šta onda slijedi? Organizacije za ljudska prava su upravo utrle put za sljedeći korak, sada je na meti cijeli “izraelski” sistem, a ne samo njegova okupacija Zapadne obale, Gaze i istočnog Jerusalema. Svi izvještaji Amnestyja, HRW-a i B’Tselema zahtijevaju da “izraelski” režim odustane od svoje diskriminatorne politike svuda u istorijskoj Palestini. Ako je “Izrael” prisiljen na to, ne može postojati jevrejska država, jer da bi postojala, “Izrael” mora sistematski tlačiti palestinski narod.
To znači da su jedina preostala rješenja sljedeća; “Izrael” ubija svakog Palestinca u masovnom genocidu, “Izrael” je potpuno uništen da bi ga zamijenila nova državna struktura, ili se zemlja transformirala u demokratsku državu u kojoj bi većina bili Palestinci i svi građani su jednako tretirani. “Izrael” zna da posljednje dvije opcije znače kraj cionističkog sna i stoga nije voljan prihvatiti bilo kakav izvještaj koji mu govori da mora promijeniti svoj kolonijalni sistem rasističkih naseljenika. “Izrael” je oduvijek bio rasistički poduhvat, tako da njegove pristalice korumpiraju ovo vide kao egzistencijalnu prijetnju. Oni znaju da je to aparthejd i to im se jednostavno sviđa, ali ono što im se ne sviđa je da im se govori da više ne mogu voditi režim aparthejda.
