Optimizam i povratak. Stanovnici Srebrenice u razgovoru za Anadoliju kažu da ih je to vodilo da se vrate na prijeratna ognjišta, kuće u kojima su rođeni, živjeli i proveli mnoge sretne trenutke.
Nekada bogata čaršija je živjela “punim plućima”, a danas iz nje odlazi veliki broj mladih ljudi. Radi samo nekoliko kafića, nema restorana, mesnice, pekare i svega onoga što je potrebno za normalan život. U toku dana se i može sresti nekolicina stanovnika u gradu, međutim, kada se zatvore vrata malobrojnih firmi i institucija, grad obuzme tišina.
Elvis Špiodić, mladić koji je 1995. kao 11-godišnjak preživio genocid, vratio se u Srebrenicu prije 15 godina.
Nisam dolazio na prve dženaze koje su bile u Potočarima. Nakon što sam došao na jednu od njih, nešto me povuklo da se vratim ovdje s obzirom na sve što sam preživio. Vratio sam se prije 15 godina i tada sam bio optimista da će ovaj grad oživjeti. U gradu je bilo nekog optimizma. Radili su mnogi kafići, restorani, hoteli, pekare…Međutim, posljednjih četiri ili pet godina gledam dešavanja i situaciju i mogu reći da je ovo grad koji postepeno umire. Genocid je učinio svoje, da se jedan narod uništi na ovim prostorima – ispričao je Špiodić.
U Srebrenici danas nema pekare, radi samo nekoliko kafića, nema hotela, mesnice i ostalih sadržaja potrebnih za život u jednom gradu.
Kada odete u grad vidjet ćete da nemate nijedan restoran, hotel, imate dva ili tri kafića… Nažalost, često kažem da će ovo biti grad penzionera. Ovdje su samo ostali penzioneri. Vidimo da u kućama živi samo po jedna ili dvije osobe, to su starije osobe. Mladi odlaze, ne samo iz Srebrenice nego i iz drugih gradova, a posebno iz ovih manjih sredina, jer ovdje za život nema nikakve perspektive. Ne otvaraju se nove firme. U posljednje vrijeme i sve češće razmišljam o tome da napustim ovaj grad – poručio je Špiodić.
Mišljenja je da su za ostanak mladih u Srebrenici potrebne firme i zaposlenje.
Senad Đozić (42) se 2009. godine vratio u Srebrenicu.
Tada sam se vratio sam. Nakon završetka studija ukazala mi se prilika u Muzejskoj zbirci Narodne biblioteke Srebrenica. Tada sam se vratio sam, a majka godinu kasnije. Oženio sam se i zasnovao porodicu – ispričao je Đozić.
Smatra da nije zadovoljavajuća situacija kada je u pitanju zaposlenje u Srebrenici.
Dosta je onih koji se bave poljoprivredom, zemljoradnjom i stočarstvom i oni žive poprilično teško – rekao je Đozić.
Kako je kazao, u ovom gradu živi već dugo i navikao se na život bez nekih stvari koje su normalne u nekim većim gradovima poput pekare, restorana, kina…
Da sam danas prvi put došao da živim u Srebrenicu, bilo bi mi nepojmljivo da živim bez tih stvari koje su normalne u nekim drugim gradovima. Međutim, pošto ovdje živim već 12 godina, čovjek se navikne, postane to normalno. Improvizujemo, sve je stvar navike. Mene je, prije svega, vodila ljubav prema rodnom mjestu. Kada voliš rodno mjesto onda se navikneš na sve poteškoće sa kojim se susrećeš – pojasnio je Đozić.
Prema njegovim riječima, kada napravi poređenje s 2009. godinom kada se vratio, s današnjom situacijom, koliko je bilo ljudi tada u Srebrenici i šta je sve radilo, društveni i ekonomski život u ovom gradu ide silaznom putanjom.
U neku ruku se može reći da je ovo grad koji umire i postaje grad staraca. Trendovi su da ljudi masovno odlaze u zapadnu Evropu u potrazi za poslom. Bez obzira na sve poteškoće s kojim se susrećemo, meni je još uvijek lijepo ovdje i ne planiram nigdje ići – rekao je Đozić.
Srebrenica, povratak i dolina bijelih nišana, kako zovu mezarje Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, ono je za šta žive majke ovog grada u kojem je u ljeto 1995. počinjen genocid nad nekoliko hiljada muškaraca i dječaka nesrpske nacionalnosti.
Mali broj njih vratio se u grad iz kojeg su protjerane i bježale 90-ih godina. Većina je ostala sama jer su im ubijeni svi članovi porodice. Danas, one žele samo mir, istinu i suživot u gradu u kojem su odlučile da ostanu do kraja života.
Fadila Efendić je jedna od njih. Vratila se u Potočare gdje je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari sahranila muža Hameda i sina Fejzu.
Došli smo na porušeno i borili se da opstanemo. Treba i velika volja da se suočiš sa istinom i da kreneš naprijed. Grad čine ljudi, a ne zgrade. Toliko ljudi je ubijeno, a ovo što je ostalo, meni se čini, da žive u nekom strahu da će i njih zadesiti nešto loše. Istina je da sam i ja bila veći optimista na početku iako je sve bilo porušeno, vidjeli su se ostaci ubijanja – kazala je Efendić.
U genocidu u Srebrenici tokom jula 1995. godine, koja je u to vrijeme bila zaštićena zona Ujedinjenih naroda, ubijeno je oko 8.000 pretežno muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti, a protjerano više od 40 hiljada žena, djece i staraca. Posmrtni ostaci onih koji su ukopani u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari pronalaženi u desetinama primarnih i sekundarnih masovnih grobnica nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Preneseno od: SaharBalkan TV
