Uz najglasnije ratno bubnjanje koje dolazi iz Washingtona, postavlja se pitanje zašto se čini da je Bidenova administracija toliko namjerna da izazove tako opasan nivo napetosti.
S obzirom da je globalna ekonomija počela da izlazi iz dvogodišnje paralize, čini se da se Washington kocka s Pentagonovim ekonomskim oporavkom, uz rusku “agresiju” kao opravdanje.
Sa zapadnim sudskim stenografima koji su ponavljali predviđanja ruske invazije na Ukrajinu, sve do sata, postajući nešto nalik na podsmijeh, akcije SAD-a i njihovih NATO satelita više liče na one koji su već odlučili kakav će biti ishod, umjesto preduzimanja smislenih radnji da se to spriječi.
Apeli državnog sekretara Blinkena Moskvi da odabere put diplomatije zvuče jednako šuplje koliko i njegove pretenzije da brine o izgladnjelim građanima Afganistana, dok im otima polovinu njihove suverene imovine. Licemjerje takvog ranga prolazi uz onoliko ozbiljnog ispitivanja koliko se moglo očekivati od štampe za koju vjerujemo da sprječava demokratiju da „umre u tami“.
Kada bi neko podsjetio Blinkena na njegovu ćelavu inverziju stvarnosti, mogli bi postaviti poentu da je Rusija iznijela svoju zabrinutost u vezi s prijetnjom koju vidi od širenja NATO-a u istočnoj Evropi. Ovo nije nova informacija, s obzirom na to da su ruski problemi ostali neriješeni od kraja Hladnog rata i u očiglednim zanemarivanjem obećanja za koja je Moskva vjerovala da neće doći do dalje ekspanzije. Čak je otišla toliko daleko da je predložila korenite promjene evropskog sigurnosnog pejzaža kako bi ona postala partner NATO savezu. Možda će kolege predsjednika Putina od Karakasa preko Teherana do Pjongjanga izgubiti san upravo zbog te mogućnosti i onoga što bi to moglo značiti za budućnost diplomatskih i ekonomskih veza koje su gajili s Moskvom.
Srećom po te lidere, i zabrinutost Rusije i njena predložena rješenja su prezrivo odbačeni, pokazujući da je Washington, a ne Moskva koja će izgubiti sve u ratu punog razmjera, sporedna namjera da zatvori vrata diplomatiji.
Ovo bi moglo biti lako okarakterisati kao izgovaranje stavova Kremlja, da nije činjenica da je Ukrajina, čiji je suverenitet odjednom postao tako jedinstveno svet, takođe bacila sumnju na zapadne „obaveštajne službe“ predviđajući neposrednu rusku invaziju.
Uz najglasnije ratno bubnjanje koje dolazi iz Washingtona, a ne iz stvarnih zemalja čiji su građani ugroženi, postavlja se pitanje zašto se čini da je Bidenova administracija toliko namjerna da izazove i održi tako opasan nivo napetosti.
NATO kao zarobljeno tržište oružja
Kao što mi je bivši visoki američki zvaničnik iz Reganove ere rekao u prethodnom razgovoru, uzastopni talasi širenja NATO-a od 1990-ih pa nadalje bili su velikim dijelom vođeni željom da se steknu nova tržišta za napredni američki izvoz oružja, uprkos činjenici da opravdanje za taj izvoz (SSSR) više nije postojalo. Funkcija zemalja NATO-a kao zarobljenog tržišta oružja također je bila u potpunosti prikazana za vrijeme Trumpove administracije, kada je bivši predsjednik zaprijetio da će urušiti alijansu ukoliko države članice ne podignu nivoe vojne potrošnje (što znači uvoz američkog oružja) na najmanje 2 posto BDP.
Bez obzira na to hoće li izbiti rat u Ukrajini, sada smo vjerovatno na pragu još jednog talasa novih članica koje će se pridružiti Sjevernoatlantskoj alijansi. Švedska i Finska, koje su već duboko integrisane u američku bezbednosnu politiku, sada se reklamiraju kao verovatni novi kandidati. Obnovljeno nastojanje za članstvom država južno od Kavkaza, odnosno Gruzije i Azerbejdžana, ne može se zanemariti, posebno imajući u vidu rastući uticaj druge po veličini članice NATO-a, Turske.
Evropa kao zarobljeni kontinent
Utvrđeno je da bi rat doveo do potpunog prekida veza između Rusije i Evrope, pri čemu bi potonja čak trećinu svojih energetskih zaliha crpila od svog ogromnog istočnog susjeda. Čak bi i ekonomska moć kontinenta, Njemačka, bila osakaćena takvim prekidom jer polovina njene potrošnje prirodnog gasa dolazi iz Rusije. Naravno, tako ogroman jaz na tržištu će morati da se popuni i na ničije iznenađenje, Washington je ponudio svoj vlastiti ukapljeni prirodni plin (LNG), čiji je vodeći svjetski proizvođač, kao pomoć. Takva praznina nastala ekonomskom blokadom Rusije bila bi prevelika da bi je popunile same SAD, tako da su započele regrutovanje usaglašenih saveznika da preusmjere svoj izvoz u skladu s tim. Čini se da Katar zauzima vrlo istaknuto mjesto u ovim planovima i već priprema velike preusmjeravanja izvoza LNG-a sa svojih tradicionalnih tržišta u Aziji u Evropu.
Kako će takve radikalne i brze promjene u energetskom sistemu značiti da će europske potrebe za potrošnjom biti zadovoljene pomorskim transportom, a ne cjevovodima, opskrba će biti mnogo ranjivija. Kao što je pokazano prizemljenjem teretnog broda Evergiven u Sueckom kanalu, čak i kratak prekid će imati trenutne i dugotrajne posljedice.
Sve ovo čini Evropu opasno ranjivom na vanjske šokove, ali će vidjeti priličan profit koji se slijeva u američku blagajnu, kao i one savezničke države koje je angažovala da redizajniraju svoj izvozni profil. Od tih država, posebno u GCC-u, gotovo sigurno će se očekivati da “recikliraju” svoj novi profit nazad u američku ekonomiju, u obliku ogromnih infrastrukturnih projekata, poslova oružja i finansijskih investicija.
Neki su primijetili da se sjevernoatlantski savez odjednom čini ujedinjenijim iza američkog vodstva nego u bilo kojem trenutku od kraja Hladnog rata. Činjenica da bi se nasmejani predsednik Bajden mogao pohvaliti da je definitivno uništio gasovod Severni tok 2 između Rusije i Nemačke u prisustvu nemačke kancelarke je veoma sugestivna da planeri u Vašingtonu nisu nezadovoljni bezbroj prilika koje bi stvorio rusko-ukrajinski rat . Gotovo da se zapitamo da takva kriza trenutno nije u toku, da li bi je trebalo stvoriti?
