Japan je u decembru 2022. godine predstavio novu strategiju odbrane s naglaskom na jačanje ofanzivnih sposobnosti.
Ovo je najveća nadgradnja odbrane Japana od Drugog svjetskog rata, nakon kojeg je Japan postao pacifistička država. Kao što novi dokumenti jasno ukazuju, Japan se sve više udaljava od politike pacifizma u korist snaženja vojne moći i njene projekcije u regiji radi zaštite japanskih interesa izvan Japana. Više nije u pitanju samo samoodbrana.
Cilj projekcije vojne moći Japana jeste cijeli Pacifik i regija Indijskog okeana koja ga okružuje. Dokumenti nove strategije odbrane Japana otkrivaju namjeru Japana da ovlada efikasnom sposobnošću izvođenja kontraudara na protivničkoj teritoriji kao minimalnu mjeru samoodbrane. Spomenute promjene na polju vojne doktrine Japana japanski premijer Fumio Kishida nazvao je “historijskom prekretnicom”. Nova strategija odbrane Japana sadržana je u tri dokumenta: Strategija nacionalne sigurnosti, Strategija nacionalne odbrane i Srednjoročni odbrambeni program.
HISTORIJSKA PREKRETNICA
Prema detaljima navedenim u ovim dokumentima, Japan namjerava potrošiti 37 milijardi američkih dolara na ovladavanje sposobnostima protunapada i razvoja hipersoničnog oružja dugog dometa. Tokio također namjerava nabaviti rakete “Tomahawk” američke proizvodnje. Na troškove u sferi kibernetičkog ratovanja Japan će odvojiti 7 milijardi dolara, a identičan iznos planira i za razvoj kosmičkih sposobnosti. Ukupno, Japan će izdvojiti 316 milijardi dolara na modernizaciju vojnih kapaciteta, i to za samo pet godina.
Ovaj nivo potrošnje, bez ikakve sumnje, pretvorit će tzv., pacifistički Japan u trećeg svjetskog potrošača na naoružanje u svijetu, odmah iza SAD-a i Kine. Cijeli naglasak ove nove strategije jeste na sticanju sposobnosti za raketne udare dugog dometa. Kada je riječ o dalekometnim udarima, nema dvojbe da su ciljevi koje Japan ima u vidu prije svega Kina, ali isto tako i Rusija i Sjeverna Koreja.
Premijer Kishida izjavio je da je ovo njegov odgovor na različite sigurnosne izazove s kojima se Japan suočava. Američki ambasador u Japanu Rahm Emanuel komentirao je izjavu japanskog lidera kao dokaz da Japan postaje ozbiljan pružalac sigurnosti u Indo-Pacifiku. “Pozdravljamo objavljivanje ažuriranih japanskih strateških dokumenata koji odražavaju čvrstu posvećenost Japana održavanju međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima i slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku”, izjavio je američki ministar odbrane Lloyd Austin, dodajući da podržavaju odluku Japana “da stekne nove sposobnosti koje jačaju regionalno odvraćanje, uključujući sposobnosti protivudara”.
Japanske vojne ambicije, vrsta sistema oružja koje želi da nabavi i podrška SAD-a ovoj promjeni znače da se Japan čvrsto pozicionirao među saveznicima iz Drugog svjetskog rata.
Amerika je Japanu 1947. godine nametnula pacifistički ustav, nakon što je ova zemlja poražena u Drugom svjetskom ratu. Član 9 Japanskog ustava zabranjuje posezanje za ratnom opcijom kao sredstvom za rješavanje međunarodnih sporova koji se tiču Japana. Očigledno je da su za ovakvu politiku sila pobjednica postojali opravdani razlozi i da za nametanje takvog ustava u to vrijeme nije bilo boljeg rješenja.
Bolji poznavaoci Japana vjeruju da još postoje dobri razlozi zbog čega bi se ovaj ustav trebao primjenjivati i danas. Ima osnove za vjerovanje da je upravo ovaj pacifistički ustav koji je Japanu nametnuo Washington omogućio rast japanskog ekonomskog čuda. Prezir prema represivnoj i nemilosrdnoj historijskoj okupacionoj vladavini Japana nad većim dijelom Kine i drugih dijelova sjeveroistočne Azije, počevši od 1930-ih godina prošlog stoljeća, ne samo da je dio historijskog sjećanja već je i odlično dokumentiran. Historičar Sterling Seagrave bilježi da su japanski zločini u okruženju počeli 1895. godine, poslije ubistva korejske kraljice Min, nakon čega je Japan brzo apsorbirao Koreju u novo japansko carstvo.
DOKUMENTIRANI JAPANSKI ZLOČINI
Prema Seagraveu, ali i drugim historičarima, Japan je vodio okupacioni rat sa zastrašujućim, kontinuiranim intenzitetom u trajanju od pola stoljeća širom istočne i jugoistočne Azije, sve do konačnog poraza 1945. godine. Agresivna okupaciona politika Japana sve vrijeme bila je uvijena u oblandu tvrdnji o tome kako Japan zapravo “oslobađa” zemlje prethodno napadnute i okupirane od evropskih kolonijalnih sila.
Svoju imperijalnu ekspanzionističku politiku Japan je eufemistički označio kao projekt stvaranja sfere zajedničkog prosperiteta Velike istočne Azije (Greater East Asia Co-prosperity sphere). Ukupne procjene o broju civilnih žrtava uzrokovanih japanskim zločinima kreću se od 10 do 30 miliona, pri čemu se većina tih zločina dogodila u Kini. Organizirani masakri, biološki i hemijski rat i neselektivna, teroristička bombardovanja uzrok su mnogih smrti. Masakri nad muslimanima u Kini i tadašnjoj Malaji pomno su dokumentovani.
Krajem 1937. godine kineska nacionalistička vlada koju je predvodila partija Kuomintang (KMT) bila je prisiljena pobjeći iz tadašnjeg glavnog grada Kine Nanjinga, kako ga ne bi uništili japanski osvajači koji su vrlo brzo napredovali. Usljed bijega kineske političke nacionalističke vrhuške, Nanjing je ostao potpuno nebranjen. Bio je to idealan scenarij za Japance koji je praktično značio poziv japanskim hordama da počine najstrašniji masakr koji je do tada zabilježen. Japanski zločini uključivali su i masovno silovanje, neselektivno ubijanje, mučenje i masovnu pljačku.
Ovaj barbarski čin trajao je neprekidno šest sedmica, od početka decembra 1937. godine. Međunarodni vojni sud za Daleki istok procijenio je da je u ovom pojedinačnom slučaju masakrirano čak 300.000 civila i ratnih zarobljenika (uključujući 20.000 slučajeva silovanja). Eksperimenti najgore vrste na ljudima, bez anestezije, primjenjivani su u industrijskim razmjerima od zloglasne Jedinice 731 i drugih japanskih trupa u Kini.
Hiljade ljudi redovno su mučene prije nego što su ubijene, navodno u cilju medicinskih naučnih eksperimenata. Još je tragičnija i sramotnija činjenica, neki najviši oficiri japanskih okupacionih trupa uopće nisu procesuirani i kažnjeni za svoje zločine, navodno u zamjenu za dostavljanje rezultata svojih istraživanja saveznicima. Prema nekim izvještajima koji su objavljeni u britanskoj štampi 2011. godine, neki su vojni zapovjednici kasnije zauzeli rukovodeće pozicije u medicinskim institucijama, farmaceutskoj industriji i ministarstvu zdravlja u poslijeratnom Japanu.
