NAMETNUTI PACIFISTIČKI USTAV
Historičar Mitsuyoshi Himeta potvrdio je tačnost japanske imperijalne politike tzv., spaljene zemlje, koja je bila zasnovana na tri pravila (sve pobiti, sve spaliti i sve opljačkati), a koja je trajala od 1942. do 1945. godine u Kini. Ovu je politiku odobrio lično japanski imperator Hirohito. Još je monstruoznija bila vojno sankcionirana politika prisilnog seksualnog ropstva kineskih i korejskih žena radi seksualnog opsluživanja japanskih vojnika, poznata pod eufemizmom comfort women.
Neki historičari tvrde da je najmanje 200.000 žena, posebno iz Koreje, Kine i drugih zemalja Jugoistočne Azije, bilo prisiljeno raditi u vojnim bordelima, zajedno sa ženama iz Japana. Mnoge Evropljanke zatečene tokom rata u Istočnoj Aziji također su bile redovno “regrutirane” za prisilnu prostituciju. Japanski su vojnici također prakticirali kanibalizam pripadnika protivničke strane. Povijest ratova pokazala je da mnoge moderne vojske u ratu rade užasne stvari svojim protivnicima i civilima, ali obim i vremenska skala japanskih zločina nad protivničkim vojnicima i deseci miliona ubijenih civila svrstavaju ga u jedan od najmonstruoznijih u modernoj povijesti ratovanja. Navedeni zločini i monstruoznost japanske imperijalne sile temeljni je razlog zašto su Amerikanci i njihovi saveznici Japanu 1947. godine nametnuli pacifistički ustav.
Iako se većina japanskih zločina odnosila na zlostavljanje i ubijanje Kineza tokom dvije decenije, zanimljivo je da, pored užasa japanske invazije i okupacije Kine, među kineskom populacijom postoji i stanoviti sentiment koji priznaje neke pozitivne aspekte industrijske revolucije koju je Kini nametnuo Japan. Štaviše, kada je kineska politika, nakon smrti Mao Zedonga, uvela novi pristup i počela promovirati politiku otvorenih vrata koju je inicirao arhitekt kineskog ekonomskog čuda Deng Xiaoping, koja se počela primjenjivati prije više od 40 godina, Japan je odigrao jedinstvenu ulogu u ekonomskoj obnovi Kine.
Deng Xiaoping prvi je kineski komunistički reformski lider koji je ohrabrio japansku korporaciju Panasonic da pokrene posao u Kini. Tokom njegove posjete Japanu 1978. godine Deng je pozvao japanske elektronske gigante da se pozicioniraju u Kini. Panasonic danas ima oko 80 podružnica u Kini i zapošljava više od 50.000 radnika. Poslovanje Panasonica u Kini danas se procjenjuje na 16 milijardi američkih dolara godišnje, što je ustvari trećina ukupnog poslovanja ove korporacije.
NEGIRANJE ČINJENICA O NAPADU NA KINU
Stoga neki naučnici opravdano postavljaju pitanje kako je zapravo moguće da danas najveće zapadne vojne i demokratske sile Japan uzimaju kao svog vojnog saveznika, navodeći kako spomenuti japanski zločini nisu jedini razlog zbog kojeg bi demokratski svijet morao pokazati više opreza prema Japanu kao svom strateškom i vojnom savezniku. Navodno, u Japanu danas postoji dio društvene i političke elite koji se još nije odrekao svojih imperijalističkih ciljeva niti je pokazao pokajanje i katarzu prema počinjenim zločinima. Bolji poznavaoci Japana tvrde da je procenat negatora japanskih imperijalnih zločina relativno mali, ono što zabrinjava ustvari jeste činjenica da su te grupe itekako moćne, uticajne i odlučne.
Tokom svog prvog premijerskog mandata 2007. godine bivši ubijeni premijer Japana Shinzo Abe otvoreno je negirao činjenicu da je japanska imperijalna vojska bila uključena u seksualno ropstvo. U isto vrijeme bivši japanski vojni veteran Yasuji Kaneko izjavio je za Washington Post da je za japanske vojnike bilo nevažno da li su silovane žene preživjele ili umrle. Naučnik William Underwood primijetio je u časopisu Asia-Pacific iz 2006. godine da je japanski industrijski gigant Mitsubishi Materials Corp na zaprepaštenje javnosti u potpunosti negirao historijske činjenice koje su rutinski priznavali japanski sudovi do te mjere da se čak pita da li je Japan uopšte napao Kinu.
Mitsubishi je upozorio da bi dodjela obeštećenja kineskim građanima zbog prinudnog rada mogla dodatno poremetiti odnose dviju zemalja. Jedan ugledni australijski veteran diplomata, birokrat i privrednik izjavio je nedavno da odbrambeni rat Kine protiv Japana “nije bio samo njihov rat, već i naš rat jer bez podrške i žrtve Kine taj rat možda uopće ne bismo mogli dobiti”.
Krajem 1950-ih godina prošlog stoljeća duboke tenzije između Japana i Kine posao Japana s Kinom dodatno je antagonizirao tadašnji premijer Nobusuke Kishi, djed ubijenog politički najdugovječnijeg japanskog premijera Shinzoa Abea. Bivši ambasador Australije u Japanu John Mandue objašnjava da je Nobusuke Kishi bio poznat po svojoj brutalnoj vladavini japanskom marionetskom državom Manchukuo na sjeveroistoku Kine tokom 1930-ih godina. Zbog svoje okrutnosti, Kishi je dobio nadimak Čudovište.
Ovaj japanski imperijalni okupacioni namjesnik navodno je stotine hiljada Kineza poslao na robovski rad nazivajući ih psima. Kishi je nakon rata proveo tri godine u zatvoru Sugamo, čekajući suđenje kao ratni zločinac najviše kategorije. Činjenica je da je Japan od posljednjeg rata pristao na izvinjenje i ponudio isplate kompenzacija zemljama na koje je izvršio agresiju, ali to nije garancija da Japan ponovo neće posegnuti za sličnom imperijalnom politikom ako za to dobije novu priliku.
Kao jedan od najalarmantnijih podsjetnika na ukorijenjenu opasnost od reinkarnacije japanskog ekspanzionističkog projekta i novo buđenje Japana kao imperijalne ekspanzionističke sile jeste kontinuirano izražavanje poštovanja prema ratnim zločincima u ozloglašenom svetištu Jasukuni u Tokiju. Posjetioci ovog notornog mjesta mogu slobodno izraziti poštovanje prema 2 miliona japanskih boraca koji su, kako se navodi, pali u borbi za Japan. Naravno, treba napomenuti da je među njima i preko 1.000 osuđenih ratnih zločinaca, uključujući i 14 najnotornijih ratnih zločinaca A klase. Bivši premijer Shinzo Abe za vrijeme svog mandata kao premijer posjetio je ovaj memorijal. U Japanu je uobičajena praksa da stariji japanski političari odaju počast ovom svetilištu. Sadašnji japanski premijer Fumio Kishida to je učinio prije samo nekoliko mjeseci.
OPASNOST ZA SVJETSKI MIR
Spomenuto japansko svetište mogli bismo hipotetički uporediti s Njemačkom, u kojoj bi bilo identično da su, kojim slučajem, neki od vodećih nacističkih ličnosti, kao što su Heinrich Himmler i Hermann Göring, npr., bili postavljeni u Kelnsku katedralu nakon predaje Njemačke 1945. godine. U skladu s ovim aranžmanom, nacistički simpatizeri, uključujući sadašnje visoke njemačke političke dužnosnike, mogli bi ih posjećivati radi odavanja počasti. Bilo bi nezamislivo, primjerice, u takvim okolnostima da vojne trupe nekih antifašističkih i slobodarskih zemalja danas služe rame uz rame s njemačkim vojnim osobljem u nekim mirovnim misijama, kao što je bila misija u Afganistanu.
No, danas preovladava takva politička situacija gdje se Japan sve više približava tački gdje će remilitarizacija ove sile postati gotovo imanentna. Takav prospekt, npr., danas slijepo prihvata liderstvo u Washingtonu, Londonu kao i dva krila australijske politike, i vlada i opozicija. SAD, čini se, sve više ohrabruje militarizaciju Japana, zanemarujući vlastite odluke donesene nakon pobjede nad fašizmom. Naravno, ovakav odnos prema Japanu, unatoč njegovoj povijesti i tendencijama da bi se ona mogla ponoviti, prije svega je motivirano tzv., kineskom prijetnjom.
Ozbiljni analitičari ovakav scenarij bliske strateške vojne saradnje SAD-a, Japana i Australije, ma koliko ga njegovi protagonisti pokušavali opravdati navodnom prijetnjom od kineske agresije, smatraju opasnim za svjetski mir. Kao jedan od najznačajnijih i najdramatičnijih razloga, kritičari ovakve relaksirajuće zapadne politike prema Japanu navode uvjerenje da za najekstremnije političke klike i elite u Japanu, Kina i dan-danas predstavlja nezavršeni posao koji treba dokrajčiti, i to vojnim sredstvima, ako to bude neophodno.
Jedna od ključnih zemalja, američkih saveznika, odabrana za konfrontaciju s Kinom u tom scenariju, ne samo na strani Amerike već i na strani Japana, mogla bi biti Australija. Upravo zbog toga, u naučnim, diplomatskim i akademskim krugovima Australije raste nervoza da bi Australija mogla postati žrtveno janje u konfrontaciji Amerike i Japana s Kinom.
Za većinu australijskih antifašista saradnja s Japanom, koji još veliča ratne zločince, neprihvatljiva je. Kina pomno prati razvoj situacije i sve pomirljiviji odnos ka remilitarizaciji Japana. Zemlje Jugoistočne Azije također su svjesne spomenute dinamike i sve prihvatljivijeg odnosa prema asertivnom Japanu. Kakav će to dojam ostaviti kod azijskih susjeda i kako će na to reagirati Kina, prerano je govoriti. U svakom slučaju, Japan se budi i postajat će vojno sve snažniji i agresivniji, posljedice kolateralne štete morat će snositi svjetski moćnici, čuvari japanskog pacifističkog ustava.
