Historija izbora u Iranu seže u razdoblje Ustavne revolucije 1906. godine. Prije Ustavne revolucije, iranski politički sistem bio je zasnovan na tiraniji i autoritarnosti moći ili apsolutnoj tiraniji. U tom autoritarnom sistemu volja nacije nije imala ulogu u državnim pitanjima i svi poslovi bili su koncentrirani u rukama iranskog šaha. U Iranu su predsjednički izbori prvi put održani nakon pobjede Islamske revolucije 1979. godine.
Mnoga poglavlja iz Ustava Islamske Republike obuhvaćaju pravo naroda da upravlja poslovima svoje zemlje. Prvi član Prvog poglavlja Ustava Irana proglasio je iransko državno uređenje islamskom republikom, što je iranski narod ostvario glasanjem; prema tome se državno uređenje zasniva na volji, učešću i izboru nacije. Pored formiranja državnog sistema, narodu je povjerena konsolidacija i kontinuitet različitih ključnih elemenata (stubova) u životnom procesu sistema.
Član 6 Prvog poglavlja iranskog ustava kaže: “U Islamskoj Republici upravljanje poslovima zemlje treba se oslanjati na glasove javnosti putem izbora, poput izbora predsjednika, zastupnika u parlamentu, članova vijeća i slično.” Ovaj član pokazuje da je glas javnog mnijenja prisutan u svim stubovima iranskog državnog uređenja.
Prema članu 59 iranskog ustava, vrlo važna ekonomska, politička, socijalna i kulturna pitanja praktično se realiziraju putem referenduma i direktnim pozivanjem na glasove naroda. U članu 62, Parlament Islamske Republike Iran sastoji se od zastupnika naroda koji se biraju neposredno tajnim glasanjem, a u članu 114 o predsjedniku se kaže da se on bira neposrednim glasanjem naroda.
Član 56 Petog poglavlja istog ustava, pod nazivom „Suverenitet nacije i njene snage“, kaže: “Apsolutni suverenitet nad svijetom i čovjekom pripada Bogu, i On je čovjeka postavio za vladara njegove društvene sudbine, i niko ne može lišiti čovjeka tog božanskog prava, a nacija to Bogom dano pravo ostvaruje na način koji je definiran u narednim članovima (tj. raznim izborima).”
Prema ovom gledištu iranskog ustava, Iranci imaju zakonsko pravo da biraju i to je pravo koje je Bog dao ljudima čineći ih vladarima nad njihovom društvenom sudbinom. Izvršno rješenje za određivanje ove političke i društvene sudbine je učestvovanje u društvenim zbivanjima i različitim izborima, kroz koje ljudi ostvaruju svoja božanska i Bogom dana prava.
Iako su izbori jedno od važnih poglavlja iranskog nacionalnog pakta u Ustavu i iako su oni manifestacija njegove kolektivne volje, na to se nesumnjivo može gledati i sa religiozne tačke gledišta. Iranci su utemeljitelji jedne islamske revolucije i u potrazi za idealnim islamskim društvom više od četrdeset godina odolijevaju različitim vrstama sankcija i ratova. Iranci su pokazali da su privrženi svojim vjerskim principima i sva pitanja koja su na neki način povezana sa životom njihove religije i islamske revolucije smatraju šerijatskom dužnošću i vjerskom odgovornošću. Drugim riječima, Iranci, kao vjernici u Boga, vjeruju u vjerska pravila i propise i žele odabrati sudbinu svog islamskog društva, svoje vladare i upravitelje, pa stoga izbori u Iranu nisu samo pravna, već i vjerska kategorija.
Hafiz Hasamović
