Trump se kladio na jedan od dva ishoda: iransku predaju ili kolaps! Pa, ništa od toga se nije dogodilo.
Jednostavnim riječima, politika “maksimalnog pritiska” Donalda Trumpa prema Iranu bila je neuspješna. Ne samo da se jednostrano povukao iz sklopljenog dogovora – uz međunarodno priznanje – već je tome dodao i obrazac sankcija koji se može opisati kao najoštriji u novijoj američkoj povijesti s ciljem da se Iran ekonomski “ubije” smanjenjem njegovog izvoza nafte na nulti nivo. Trump je hrabro iskoristio američku moć da prisili druge zemlje da prekinu odnose s Iranom i u tu svrhu koristio zastrašivanje i prijetnje. Trump se zapravo kladio na jedan od dva ishoda svoje (anti-Obamine) politike: iransku predaju ili kolaps!
Pa, ništa od toga se nije dogodilo.
Uprkos vrlo negativnom učinku američkih sankcija i ekonomskim poteškoćama, Iran je odlučio izdržati i oduprijeti se. Vladajući iranski režim je svom napaćenom narodu govorio „Sve smo uradili za vaše dobro i postigli smo dogovor. Kršenje je došlo od druge strane bez ikakvih nepravdi s naše strane”. I zbog tog rezonovanja, većina Iranaca nije krivila svoj režim za svoje teškoće. Iran se počeo prilagođavati i nakon godinu dana njegova ekonomija je ponovo počela da se stabilizuje.
Diplomatski, Iran je odlučno odbio da razmotri bilo kakvu izmjenu ili ponovne pregovore o JCPOA sporazumu i insistirao je da su njegovi raketni programi i regionalna politika – kako je Trump zahtijevao – potpuno van diskusije. I kao odgovor na Trumpove mjere, Iran je usvojio politiku “strateškog strpljenja” koja je zaista bila proračunata i dobro osmišljena politika koja je izbjegavala brze nepromišljene reakcije za koje se Trump zaista zalagao. Iran se nije povukao iz JCPOA i tražio je od ostalih strana u njemu (uglavnom Evropljana) da osude američki stav i stvore mehanizam koji bi Iranu kompenzirao kršenje SAD-a ili barem poništio učinak ponovno uvedenih američkih sankcija na njemu. Evropljani, posebno Njemačka, uvjeravali su Iran u svoju privrženost sporazumu i čak su svojim kompanijama rekli da ignoriraju odluke SAD-a i nastave poslovati s Iranom (iako su velike evropske kompanije poput Siemensa, Totala i Maerska pokleknule pred američkim kaznama i prijetnjama na sudskim sporovima i napustile svoj posao u Iranu). Raskol između Evropljana i SAD bio je uspjeh iranske politike (iako ne na njeno zadovoljstvo).
Zatim je došla politika “postepene eskalacije”. Iran je objavio da, kao odgovor na američko kršenje, započinje program korak po korak smanjenja svojih obaveza. Prema uslovima JCPOA, Iranu je dozvoljeno da obogati uranijum do maksimalno 3,67% za svoje energetske reaktore. Evo rezimea iranskih koraka eskalacije:
1. jula 2019. godine ukinuto je ograničenje od 300 kg za zalihe obogaćenog uranijuma
8. jula 2019. godine početo je obogaćivanje uranijuma do koncentracije od 4,5%.
5. septembra 2019. godine ukinuta su sva ograničenja za programe istraživanja i razvoja
6. novembra 2019. godine nastavljeno je obogaćivanje u pogonu Fordo
5. januara 2020. godine ukinuto je ograničenje broja centrifuga u radu
4. januara 2021. nastavljeno je obogaćivanje uranijuma do 20% čistoće u pogonu Fordo
Iran je 14. aprila 2021. najavio da će započeti obogaćivanje uranijuma od 60%.
Međunarodna zajednica ne može zanemariti ovaj program eskalacije. To je previše ozbiljno da bi se zanemarilo jer se Iran postepeno približava granici obogaćenja uranijuma od 90% – potrebnog za nuklearno oružje. Međutim, Iran konstantno ponavlja svoj stav da je nuklearni program potpuno miran i da nemaju namjeru praviti bombu. Ali da li je to zadovoljavajuće za sve zainteresovane strane? Evropljani su protestovali protiv smanjenog poštivanja JCPOA od strane Irana, ali nisu – i nisu mogli – učiniti mnogo da zaustave iranski nuklearni program da postane ozbiljniji i (potencijalno) „opasniji“. Bilo je ironično da je čak i Mike Pompeo, Trumpov državni sekretar, u određenom trenutku implicirao da Iranci krše nuklearni sporazum iz 2015.!
Iran i dalje potvrđuje svoje pridržavanje sporazuma o nuklearnom neširenju (NPT) i da nema nikakve nuklearne vojne aspiracije. Štaviše, Iran kaže da se moralno protivi izradi nuklearnog oružja i ističe vjerski dekret (fetvu) svog vrhovnog vođe koji zabranjuje proizvodnju nuklearne bombe i smatra da je to “zabranjeno”.
Prema američkim zvaničnicima, Sjedinjene Države ne mogu jednostavno vjerovati iranskoj dobroj vjeri ili vjerskoj odluci vrhovnog vođe protiv pravljenja bombe. I ne može sjediti samo promatrajući ubrzane korake Irana ka nekontroliranim nuklearnim kapacitetima. Nešto se mora učiniti. Ali mogućnosti koje su na raspolaganju Bidenovoj administraciji su prilično ograničene. Tramp je sve pokušao i nije uspio. Dakle, šta još Bajden može učiniti protiv Irana? Trump je rekao da je Obamin dogovor s Iranom loš jer nije bio dovoljno čvrst i da će ga “popraviti”. Ali Trump je otišao nakon četiri godine na vlasti s Iranom koji je više uključen u nuklearne aktivnosti i njegov program je napredovao kao nikada prije.
Jedina realna opcija koja je sada dostupna SAD-u su pregovori da se Iran vrati na svoje prvobitne obaveze prema sporazumu iz 2015. godine. Ali to nije lako. Iran zahtijeva da SAD ukinu sve sankcije koje je Trump uveo prije bilo kakvih pregovora. Preduslov koji je SAD-u teško ispuniti. I ne samo to, već traži i “garancije” da se SAD više neće povući iz bilo kojeg dogovora. Sa ograničenim realnim mogućnostima na raspolaganju, Amerika je pod pritiskom.
Prošlo je više od tri mjeseca otkako je novi iranski predsjednik Ibrahim Raisi preuzeo dužnost, a Iran ne pokazuje nikakve znake da se žuri da se vrati na sporazum o JCPOA iz 2015. Iran očito osjeća da je u jačoj poziciji nego ikada prije. Vrijeme prolazi i Iran vrlo dobro zna da to nije u korist Amerike.
Preneseno od: Al-Mayadeen
