„Uz Ruandu i Somaliju, Srebrenica je najveći propust snaga OUN“ kaže 0Alain Le Roy, francuski diplomat, šef mirovnih snaga OUN.
U modernoj historiji, kao malo gdje drugo, ali u Evropi zasigurno, OUN sa svom svojom birokratiziranom, ne malom, mamutskom mašinerijom, nigdje nisu doživjele veće poniženje i blamažu kao u Srebrenici. U Srebrenici su sahranjeni svi principi tzv. zapadne demokratije, pogažene i iznevjerene sve povelje i rezolucije, počev od Povelje OUN do Helsinških konvencija, Pariških principa, Haških odluka i tribunala, Ženevskih konvencija itd.
U Srebrenici je sahranjen Mastriht ili bar oni principi na kojima EU hoće da gradi svoju budućnost. Stara, nadmena, neokolonijalna politika Evrope u Srebrenici je pokazala svoje pravo lice. Iako su skoro svi prijedlozi mirovnih planova: Kutiljerov (mart 1992); Vens-Ovenov (april 1993); Oven-Stoltenbergov (septembar 1993); Vašingtonsko-Bečki (maj 1994); Kontakt grupe (juli 1994) itd. Srebrenicu tretirali kao teritoriju sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, što je ona faktički i bila, međunarodna zajednica je dozvolila njeno stradanje.
U prostorijama Naučnoistraživačkog instituta „Ibn Sina“, 13. jula 2021. godine, održana je tribina povodom 26. godišnjice genocida u Srebrenici na kojoj su učestvovali eminentni stručnjaci i dali vrijedan doprinos sjećanju, održavanju i širenju istine o genocidu i sramnoj ulozi Međunarodne zajednice.
Pristutnima se najprije obratio ambasador Islamske Republike Iran, Nj. E. Reza Ghelichkhan, nakon pozdrava i uvodne riječi, ambasador je spomenuo svoju posjetu dženazi u Potočarima zajedno sa gospodinom Taherijanom koji je bio prvi ambasador Irana u ratnoj Bosni i Hercegovini.
Istakao je veliku podršku iranskog naroda Bosni i Hercegovini te opredjeljenost Islamske Republike za svaki vid saradnje i pomoći našoj zemlji.
„Trebamo tražiti od Međunarodne zajednice da se osvijesti kako se ovako nešto ne bi ponovilo“ rekao je ambasador pozivajući Međunarodnu zajednicu na odgovornost.
Potom je prisutnima pročitao pismo ministra vanjskih poslova Irana gospodina Muhammed Dževad Zarifa u kojem se između ostalog navodi: „Islamska Republika Iran je ponosna što je stajala uz narod Bosne i Hercegovine od početka njene nezavisnosti i što se na tom putu nije suzdržavala od bilo kakve pomoći i što je i dalje predana podržavanju nezavisnosti i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine i mirnog suživota svih njenih naroda.
Događaji u julu 1995. godine jedno su od najmračnijih poglavlja u savremenoj povijesti čovječanstva i premda isti ne bi trebali biti izvor mržnje među narodima, međutim istovemeno nikada ne smiju biti zaboravljeni.Obilježavanje godišnjice ovog genocida podsjeća međunarodnu zajednicu na potrebu zalaganja za pravdu, suzdržavanje od nasilja i osjećaja odgovornosti u zaštiti potlačenih.
Dijelimo tugu porodica srebreničkih žrtava koje danonoćno rade, neumorno i mukotrpno u potrazi za pravdom i posvećeni smo očuvanju sjećanja na žrtve ovog bolnog događaja kako bi se spriječili njegov zaborav i negiranje. Odajem počast velikim dušama srebreničkih žrtava, njima i njihovom vođi rahmetli Aliji Izetbegoviću želim milost i zadovoljstvo Božije te vlastima i plemenitom narodu Bosne i Hercegovine sigurnost, napredak i dostojanstvo i ističem opredjeljenost Islamske Republike Iran za razvoj odnosa sa Bosnom i Hercegovinom .“
Ugledni prof.dr.Džemal Najetović istakao je sljedeće: „Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Srebrenica je imala 37.211 stanovnika od čega je bilo Hrvata 38 (0,1%); Srba 9.381(25,2%); Ostalih 674(1,8%) i Muslimana 27.118 (72,9%). Ukupna površina ovog područja je 533 km2 od čega privatno 230 km2 a društveno vlasništvo je iznosilo 303 km2.
Kada govorimo o genocidu, najprije trebamo reći definiciju genocida. Ovaj pojam je definirao poljski pravnik Rafael Lemkin kao dio napora da se holokaust naučno obradi i da se dođe do međunarodnog konsenzusa o vrstama sistematskog krvoprolića. Pojam genocida je 1948. godine službeno objavljen u „Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida“, 78UNTS.277, prihvaćen rezolucijom broj 260(III)A Generalne skupštine OUN na zasijedanju od 9.decembra 1948. godine.
Ovom konvencijom genocid je zabranjen. Genocid je specifično definisan kao čin čija je namjera da ‘uništi, u cjelini ili djelomično jednu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu.’ Ti činovi uključuju ubistva, mučenje i napore da se spriječi rađanje i obnavljanje određene nacije. Taj pojam ne podrazumijeva nužno neposredno uništavanje cijele nacije, zapravo to je ‘koordinirano planiranje različitih akcija koje imaju za cilj uništenje suštinskih temelja života nacionalnih grupa.’
Među te ciljeve spadaju: kulturne institucije, jezik, osjećanje pripadnosti jednoj naciji, sigurnost privatnog vlasništva, slobodu, zdravlje, dostojanstvo i ljudski život. Ključni kriterij za genocid jeste taj da se nasilje nad pojedincima vrši ‘ne u njihovom individualnom svojstvu već u svojstvu članova određene nacionalne grupe’.
Bez prisustva stranih novinara i kamera,VRS i VJ su izvršile genocid nad Bošnjacima, i nad onim Srbima koji nisu htjeli terorisati svoje komšije Bošnjake i Hrvate, izvršili su brojne zločine.U Podrinju, Posavini, Krajini i Hercegovini izršeni su masovni pokolji, otvarani koncentracioni logori i provedeno „etničko čišćenje“ cijelih regija.
Nema sumnje da je postojala tolerancija Zapada prema ponašanju agresora na BiH koji su nastojali uništiti BIH i Bošnjake, uvođenjem embarga na uvoz oružja i time onemogućila da se brane. Identičnost najbrutalnijih i najprimitivnijih oblika nasilja, na različitim, međusobno udaljenim krajevima je potvrda da su genocid izvodili posebno obučeni, organizovani, izabrani i pripremljeni zločinci.To potvrđuje i isti odnos prema Bošnjacima u Trebinju, Gacku, Foči, Brčkom, Prijedoru, Srebrenici itd, jer su ti krajevi međusobno udaljeni po više stotina kilometara a teror nad ljudima se izvodio u različito vrijeme i na isti način.
U Srebrenici je od 06. do 19.07.1995. godine ubijeno 8.372 nedužna čovjeka (ovo nije konačan broj). Prema nalazima suda u Hagu,od toga broja 48 su žene, među kojima i djevojčice od 8 i 9 godina; 76 dječaka ispod 16 godina i 629 staraca preko 60 godina.Ta spolno starosna struktura žrtava potvrđuje genocidno zacrtanu namjeru koju je okvalifikovao i dokazao Međunarodni sud pravde u Hagu.
Independent je 21.04.2002. godine objavio tekst o traumama pripadnika holandskog bataljona stacioniranog u Srebrenici u vrijeme genocida. Istraživanje koje je sprovela nevladina organizacija ACOM pokazuje da je 10 pripadnika te jedinice izvršilo samoubistvo i da ih je zbog osjećaja krivice 70% napustilo vojsku.
Embargo koji je Međunarodna zajednica nametnula bio je opravdan vjerovatnoćom humanitarnog karaktera jer bi navodno više oružja samo nadolilo vatru na krvoproliće ali prema riječima Bila Klintona, stvarni razlog je bio taj što su se ključni saveznici pravdali da bi nezavisna Bosna i Hercegovina bila neprirodna kao jedina muslimanska nacija u Evropi.“ Istakao je da je francuski predsjednik Fransoa Miteran bio posebno bezobziran govoreći da Bosna i Hercegovina ne pripada Evropi te da su britanski zvaničnici također govorili o bolnoj ali realnoj obnovi kršćanske Evrope.
Doc.dr.Enis Omerović je istakao da Međunarodna zajednica nije nikakva organizacija, da je to samo matematički prosti zbir država odnosno svih međunarodnih vladinih organizacija u svijetu sa prožetim djelovanjem.
„Kada govorimo o Ujedinjenim nacijama i njihovom djelovanju u odnosu na Bosnu i Hercegovinu koriste opće generalne pojmove u svojim rezolucijama prvenstveno mislim na 2 politička organa UN-a a to je Svjetski parlament odnosno Skupština UN-a i Vijeće sigurnosti koje broji 15 država članica ali 5 država su stalni, to su svjetske sile, to je produkt nastao nakon završetka 2.svjetskog rata a to su: Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Narodna Republika Kina. U svojim rezolucijama u kontekstu sukoba na teritoriji Jugoslavije u tom periodu koriste se nazivi poput „događanja“,“neprijateljstva“,“situacija“ itd a izbjegavaju se precizni termini poput termina „agresija“.
U nekim rezolucijama kasnije, naći ćete izraz „etničko čišćenje“, međutim etničko čišćenje nije nikakav međunarodni zločin, ne postoji nikakav međunarodnii ugovor koji bi definisao pravno šta znači etničko čišćenje, dakle nema svoje pravno određenje, svoje pravne elemente, kao što to ima pojam genocid koji je jasno definisan.
Etničko čišćenje je eufemizam, eufemizam za zločin genocida. To je 1992. godine odredila Generalna skupština UN-a u svojoj rezoluciji u kojoj se navodi da je etnčko čišćenje posljedica, dakle krajni cilj djelovanja agresorskih snaga u Bosni i Hercegovini i da etničko čišćenje na teritoriji Bosne i Hercegovine ima razmjere genocida,“ izjavio je Omerović.
Embargo na uvoz oružja
„Dakle 1991. godina, uvodi se embargo na uvoz oružja za cijelu Jugoslaviju. Kofi Anan, u izvještaju o Srebrenici priznaje propust UN-a jer su embargom na uvoz oružja onemogućili odbranu Bosne i Hercegovine od agresora. „Također, slanje mirovnih trupa UNPROFOR-a sa nejasnim mandatom, nedovoljno opreme, ljudstva, bez logistike i sa lakim naoružanjem sa dozvolom upotrebe vojne sile samo u slučaju samoodbrane bilo je besmisleno i suludo. To je bila klasična mirovna misija, sa svim svojim elementima poznatim pod nazivom „peacekeeping“ – „čuvati mir“, dakle vi šaljete trupe tamo gdje bjesni rat da čuvaju mir. Koja besmisao i nelogičnost. Tako da na kraju i ne čudi što su UN krajem 20. vijeka doživjele debakl, zašto su dopustile pad „sigurnih zona“ koje su bile sve samo ne sigurne, prvo u Somaliji potom u Ruandi a na kraju i u Srebrenici i Žepi,“ dodao je.
„Još bih spomenuo i Međunarodni sud i njegovo osuđivanje Srbije 2007.godine kao državu koja je odgovorna za genocid u Srebrenici i tako Srbija postaje prva država u međunarodnoj zajednici koja je osuđena za genocid.Međutim Srbija nije osuđena za izravno činjenje zločina genocida ili saučestvovanje već zato što nije spriječila ili kaznila izvršitelje ovog zločina.
UN su dugo razmišljali kako da se bore protiv međunarodnih zločina i kako da zaustave oružani sukob na teritoriji Bosne i Hercegovine, pa su razmišljali kako da odgovore na te užase u Bosni i Hercegovini pa je jedan od odgovora bio da Vijeće sigurnost kao svoj pomoćni organ prvi puta nakon Nirnberških suđenja osnuju Haški tribunal koji će suditi pojedincima sa područja cijele Jugoslavije“, rekao je na kraju izlaganja doc.dr.Omerović.
Na ovoj tribini značajan doprinos dao je gospodin Amor Mašović, pravnik i advokat iz Sarajeva koji neumorno radi na pronalaženju posmrtnih ostataka žrtava rata.
Prema njegovim riječima, procentualno većina žrtava jesu muškarci, u iznosu od 89%, potom žene oko 11% i djeca sa 4%. Ono što oni žele od nas danas jeste da se mi bavimo vlastitom odgovornošću u ratu a da pritom zaboravimo na ono što nam se dešavalo i da se svedemo na taj nivo da se porodice žrtava genocida zadovoljavaju mrvicama Haškog suda.
„Nije stvar u visini kazne već u pravdi za žrtve“ rekao je Mašović. „Imamo presude Mladiću i Karadžiću ali šta je sa ostalima?“ „Šta je sa šefovima Državne bezbjednosti koji su proglašeni krivim za odogovrnost za neke zločine u nekoj mjesnoj zajednici iako su oni obučavali, finansirali i naoružavali izvršitelje zločina na teritoriji Bosne i Hercegovine?“
Potom su na slajdovima prikazane scene sa poprišta otkrivanja masovnih grobnica te satelitske snimke premještanja masovnih grobnica sa jednog mjesta na drugo od strane srpskih snaga što je na kraju rezultiralo nekompletnosti skeleta pa je uzeo primjer jednog mladića čije su ostatke sakupili iz 5 različitih grobnica na različitim lokacijama. „Mnoge majke su preminule a nisu dočekale da se pronađu ostaci njihovih najmilijih niti da se osude krivci“ dodao je.
Preneseno od: PisJournal
