Niz događaja posljednjih sedmica ukazuje na neizbježnu činjenicu da gotovo 75 godina mukotrpnih izraelskih napora usmjerenih na skrivanje istine o svom porijeklu i režimu aparthejda propadaju. Svijet se konačno budi, a Izrael gubi tlo brže nego što može steći nove pristalice ili zataškati svoju prošlost i zločine koji se sada dešavaju.
Na prvom mjestu imamo Tanturu, mirno palestinsko selo u kojem je više od 200 stanovnika istrijebljeno od strane brigade Aleksandron izraelske vojske 23. maja 1948. godine.Kao i mnogi drugi masakri nad nenaoružanim Palestincima kroz historiju, Tantura je uglavnom ostala u sjećanju preživjelih žitelja sela,običnih Palestinaca i palestinskih historičara. Pokušaj izraelskog postdiplomca Theodora Katza iz 1998. da rasvijetli taj krvavi događaj izazvao je pravni, medijski i akademski rat i on je bio primoran da povuče svoja otkrića.
Međutim, u objavi na društvenim mrežama prošlog mjeseca, izraelski profesor Ilan Pappe otkrio je zašto je 2007. morao dati ostavku na univerzitetu u Haifi. Napisao je: „Jedan od mojih „zločina“bio je insistiranje da se u selu Tantura 1948. godine desio masakr što je razotkrio student, Teddy Katz.“
I neki veterani brigade Aleksandron su konačno odlučili da priznaju zločine u Tanturi. “Oni su to zataškali.Ne smije se pričati o tome, moglo bi izazvati čitav skandal. Ne želim da pričam o tome, ali desilo se.” Ovo su riječi Moshea Diamanta, bivšeg pripadnika gore spomenute brigade, koji je zajedno s drugim veteranima otkrio krvave detalje i užasne zločine koji su se dogodili u palestinskom selu u dokumentarcu “Tantura” Alona Schwarza.
Jedan oficir “ubijao je jednog Arapa za drugim” svojim pištoljem, rekao je Micha Vitkon, još jedan bivši vojnik. “Strpali su ih u bure i pucali su. Sjećam se krvi u buretu”, objasnio je drugi. “Bio sam ubica. Nisam uzimao zarobljenike”, priznao je Amitzur Cohen.
Stotine Palestinaca je hladnokrvno ubijeno. Zakopani su u masovnim grobnicama, od kojih se vjeruje da je najveća ispod parkinga na plaži Dor, koju izraelske porodice sada svakodnevno posjećuju.
Masakr u Tanturi i njegove posljedice su nedvojbeno najeklatantniji prikaz izraelskog zločina. Međutim, ovo nije priča samo o Tanturi. To je prikaz nečeg mnogo većeg: etničkog čišćenja velikih razmjera, prisilnih deložacija i masovnih ubistava. Srećom, istina je konačno otkrivena.
Godine 1951. izraelska vojska je pokrenula vojnu operaciju koja je etnički očistila palestinske beduine u Nakabi (Negev). Tragične scene iskorjenjivanja čitavih zajednica iz njihovih domova Izrael je opravdavao uobičajenim klišeom da je užasno djelo izvršeno iz “sigurnosnih razloga”.
Izrael je 1953. godine donio Zakon o otkupu zemljišta, koji je državi dozvolio da otme zemlju Palestinaca koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove. Do tada je Izrael nezakonito eksproprisao 247.000 dunuma u Nakabu, a 66.000 je ostalo “neiskorišteno”. Preostalo zemljište je u središtu priče koja uključuje palestinske beduinske zajednice i vladu Tel Aviva, pri čemu ova potonja lažno tvrdi da je to zemljište “od suštinskog značaja” za “razvojne potrebe” Izraela.
Nedavno otkriveni dokumenti, otkriveni opsežnim istraživanjem koje je proveo Gadi Algazi sa univerziteta u Tel Avivu, ukazuju na to da je izraelska verzija događaja u Nakabu potpuna izmišljotina. Prema dokumentima, Moshe Dayan, bivši šef južne komande izraelske vojske, bio je ključni dio strategije izraelske vlade i vojske da se beduinsko stanovništvo iseli i da se “ukidaju njihova prava kao zemljoposjednika”, prema prikladno kreiranom izraelskom zakonu, koji dozvoljava vladi da “iznajmi” zemlju kao da je njeno.
“Došlo je do organiziranog premještanja beduina iz sjeverozapadnog Negeva prema istoku u neplodna područja, s ciljem preuzimanja njihove zemlje. Oni su izveli ovu operaciju koristeći prijetnje, nasilje, mito i prevare”, rekao je Algazi za izraelski list Haaretz.
Cijela shema bila je organizirana na način da podrži tvrdnju da su se Palestinci dobrovoljno preselili, uprkos njihovom legendarnom otporu i „tvrdoglavosti kojom su pokušavali da sačuvaju svoje posjede, čak i po cijenu gladi i žeđi, a da ne govorimo o prijetnjama i nasilju od strane vojske.”
Također, nedavno objavljena knjiga francuskog istoričara Vincenta Lemirea u potpunosti je odbacila zvaničnu verziju Izraela o tome kako je marokanska četvrt u Jerusalemu srušena u junu 1967. Iako palestinski i arapski historičari dugo tvrde da je uništenje četvrti— uključujući 135 kuća i dvije džamije — izvršeno je po naredbi izraelske vlade preko gradonačelnika Jerusalema Teddya Kolleka, Izrael je to uvijek negirao. Prema zvaničnom izraelskom izvještaju, rušenje četvrti izvršilo je „15 privatnih jevrejskih firmi kako bi napravili prostor za Trg Zapadnog zida“.
U intervjuu za agenciju France-Presse, Lemire je izjavio da njegova knjiga nudi “definitivni, pisani dokaz o predumišljaju, planiranju i koordinaciji ove operacije”, uključujući zvanične sastanke između Kolleka, komandanta izraelske vojske i najviših vladinih zvaničnika.
Čini se da su dani kada se Izrael izvlačio sa ovim zločinima iza nas. Primjer je prošlosedmični izvještaj Amnesty Internationala, “Izraelski aparthejd protiv Palestinaca: Pogled u decenije ugnjetavanja i dominacije”. 280 stranica osuđujućih dokaza o izraelskom rasizmu i aparthejdu povezuje nasilničku sadašnjost zemlje s njenom jednako krvavom prošlošću. Za Amnesty International, kao što je bio slučaj s izvještajem Human Rights Watcha iz aprila 2021., izraelske nepravde prema Palestincima moraju biti priznate i osuđene u cijelosti.
“Od svog osnivanja 1948. godine, Izrael je vodio eksplicitnu politiku uspostavljanja i održavanja jevrejske demografske hegemonije uz minimiziranje broja Palestinaca i ograničavanje njihovih prava”, navodi se u izvještaju Amnesty Internationala. To se moglo dogoditi samo kroz masovna ubistva, etničko čišćenje i genocid, od Tanture do Nakaba i od Marokanske četvrti do Gaze i Sheikh Jarraha.
