Čini se da je nedavni niz događaja u Aziji i Evropi odlučujuća komponenta predstojeće faze na Bliskom istoku.
Prošlog petka, Antony Blinken (na njegovu inicijativu) nazvao je svog kineskog kolegu, ministra vanjskih poslova Wang Yija. Poziv se pretvorio u žestoku svađu, a The Global Times je naknadno rekao da je Wang jednostavno preplavio Blinkena tokom ove izuzetno tehnološke razmjene.
O čemu se radi? Čini se da je Blinken htio unaprijed upozoriti Wanga o vjerovatnom sankcionisanju Rusije; neutralizirati svaku negativnu reakciju Kine na ove sankcije SAD-a i EU-a; i da dobije podršku Kine u uvjeravanju Rusije da tretira zapadne odgovore na ruske sigurnosne probleme kao osnovu za dijalog.
Ako je to bila namjera, loše se završilo i pretvorilo se u ogorčenu svađu. Ministar vanjskih poslova Wang je zapravo rekao da je predsjednik Xi, na svom virtuelnom samitu s Bidenom, iznio kineske zahtjeve u pogledu bilo kakvih odnosa Kine i SAD-a. I činilo se da se Bajden složio. Nakon toga, Pekingu je bilo očigledno da američka administracija ‘ne ide korakom’ tog sporazuma. Vang je kritikovao Blinkena zbog američke stelt sabotaže Zimskih olimpijskih igara i rekao da se igra s eksplozivom nad Tajvanom.
Zapravo, Vang je tvrdio da su akcije SAD (više od riječi) ispraznile izglede da je raniji samit bio osnova za dijalog i temelj za bilateralne odnose. (U određenom smislu, ministar vanjskih poslova Wang ponavljao je odbijanje Moskve da prihvati pisane odgovore SAD na nacrt dokumenata sporazuma kao osnovu za buduće pregovore).
A da se Blinken nadao da će Kina ostati po strani oko spora Rusije sa SAD u pogledu Ukrajine (2014. Kina nije podržala rusku aneksiju Krima), to se nije dogodilo.
Ministar vanjskih poslova Wang rekao je da je riječ o tome da Kijev ne implementira sporazume iz Minska – i da je Putin u tome bio u pravu. Ali što je još više alarmantno za Washington, Wang je naglasio da je u srži krize američka izgradnja vojnih ‘blokova’ za suzbijanje Rusije. Naglasio je – opet ponavljajući Moskvu – da se povećana ‘sigurnost’ jedne države ne može postići na račun druge.
Global Times daje ovo upozorenje: “S obzirom na ‘back-to-back’ odnos između Kine i Rusije, SAD ne mogu učiniti ništa [da podijele] dvije velike sile”. Rusija i Kina “nisu saveznici, ali su bolji od saveznika… Neka Amerikanci pažljivo razmisle o konotaciji ovog izraza. Ako provocira ili Kinu ili Rusiju, ona druga neće ostati ravnodušna. Washington bi to trebao očekivati u budućnosti”.
Ova razmjena – zajedno s grubom izjavom ministra vanjskih poslova Lavrova da zapadna doktrina formulirana u njihovim odgovorima Moskvi (koja je u stvari uskraćivala Rusiji njezinu sigurnosnu autonomiju) predviđa zatvaranje dijaloga sa SAD-om ili NATO-om i ima veliki značaj za Bliski istok.
Washington voli razdvojiti svoje geopolitičke odnose, vjerujući da to može biti emolijentno u “jednom” dijelu, ali vrlo agresivno u “drugom”. Očigledno je da to više ne važi na osovini Rusija-Kina, kao što su opaske ministra vanjskih poslova Wanga sasvim jasne.
Iran je, međutim, na pravi način, dio ove osovine. Da li je sada zaista izvodljivo očekivati Iranski JCPOA sporazum sa SAD? Da li bi i Rusija i Kina mogle reći – tako eksplicitno – da uskraćivanje SAD-a bilo kakvog sigurnosnog suvereniteta bilo Rusiji ili Kini označava kraj dijaloga sa SAD-om, a ipak očekivati da će Iran postići sporazum upravo pod takvim reduktivnim uslovima sa SAD-om?
Odustajanje SAD od principa ‘povećane sigurnosti jedne države (tj. u NATO-u) ne može se postići na račun sigurnosti druge’ ima poseban značaj za Iran – jer je JCPOA zamišljen upravo da obuzda Iran, kako bi se povećao Izraelska sigurnost koju predvode SAD. Ono što SAD poručuju Rusiji je da je NATO-ovo barikadiranje vaših (tj. ruskih) granica i ekonomsko obuzdavanje zapadnjačko izuzetno ‘pravo’ za koje nema pribjegavanja. To je ‘isto’ za Iran.
I da li bi Iran vjerovao američkim JCPOA tvrdnjama upravo u trenutku kada se SAD i Izrael direktno miješaju u jemenski rat, kako bi zadržali gušenje nad moreuzom Bab al-Mandib (koji bi inače mogao pasti u ruke Hutima) kako bi ‘stisnuli’ Iran, te ‘obuzdati’ i uskratiti Kini njen pomorski put svile u vremenima krize? Koja je cijena autonomne sigurnosti za Iran?
Dakle, luka Aden, moreuz Bab Al-Mandib i ostrvo Sokotra uredno spadaju u vitalnu komponentu hladnoratovske izgradnje između Kine i SAD. Arapski saveznik (u ovom slučaju UAE) koji može kontrolirati ovaj suštinski problem dat će SAD-u polugu kojom će ugroziti kineski pomorski put svile – i zbog toga se u nekim krugovima Washingtona vidi kao opravdanje za američku podršku tekućem sukobu u Jemenu .
Brett McGurk, američki izaslanik za Bliski istok, sugerirao je u nedavnom intervjuu da bi sporazum o JCPOA (iako daleko od sigurnog) mogao tek doći, te se kao razlog pozvao na kompartmentalistički pojam. On je sugerirao da Rusija i Iran sada u potpunosti podržavaju napore SAD-a za postizanje sporazuma (rame uz rame sa EU3).
U svjetlu Wang Yi-jevog napada na Blinkenu i Lavrovljevog beskompromisnog stava o američkim izuzetnim tvrdnjama, ovo izgleda fantastično. Za region, pitajući se hoće li Iran pokleknuti i pasti u američku ‘sferu’, Lavrovljeva izjava je možda definirala budućnost Bliskog istoka.
