Predsjednik Joe Biden ušao je u ured prije godinu dana s obećanjem da će povratiti globalno vodstvo SAD tako što će obnoviti multilateralizam,ponovo uspostaviti odnose sa Kinom i Rusijom,okončati rat u Afganistanu i oživjeti Iranski nuklearni sporazum.Međutim njegovi kasniji koraci usmjereni ka ostvarivanju ovih ključnih vanjskopolitičkih ciljeva-vođeni slabim uticajem i popustljivom diplomatijom-nisu uspjeli dati željeni rezultat.
Shodno tome,saveznici u Evropi i na Bliskom istoku još uvijek sumnjaju da li mogu u potpunosti vjerovati SAD-u.Dok je Kina proširila svoj ekonomski uticaj u Aziji, Rusija je podigla sigurnosne uloge u Evropi. Pritisnut humanitarnom krizom, Afganistan bi mogao da kolabira u bilo kom trenutku.
Nema sumnje da je Bidenov nedostatak liderstva i strateškog razmišljanja doveo svijet u veći rizik od sukoba.
Gdje početi. Multilateralizam: Da, vratio je Ameriku u globalne institucije i Pariski klimatski sporazum, vodio je globalni klimatski diskurs i sponzorisao summit za demokratiju. Ali u vezi globalnih pitanja koja su zaista bitna, SAD su se odlučile da idu same – zabile su nož u leđa Francuskoj potpisivanjem tajnog sporazuma s Australijom i Ujedinjenim Kraljevstvom, napustile su Afganistan bez konsultacija sa savezničkim državama u NATO-u,raspravljale su o demokratiji dok su držale pola svijeta van summita.
Naravno, unilateralizam na račun multilateralizma ne može Americi kupiti globalnu dobru volju koju želi. Demokratija u previranjima kod kuće gubi moralnu poziciju da gura svoje neliberalne varijante u inostranstvu, bilo da se radi o puču u Mjanmaru ili protestima u Kazahstanu. Diplomatija će propasti kada su njene osnovne premise pogrešno uokvirene. Čak je i zastrašivanje uzaludno kada je neprijatelj lukav do srži.
Vladimir Putin je vodio Rusiju u poslednjih 20 godina sa majstorstvom špijuna. Uporedite njegovu smirenost sa Bidenovom slabošću i dinamika evropske bezbjednosti postaje jasna. Moskva je odlučna kada kaže da se NATO ne smije širiti u ono što tretira kao svoju vlastitu postsovjetsku sferu uticaja. Prijetnja kaznenim ekonomskim sankcijama ne može djelovati ni ovdje ni u slučaju Gazproma, koji je već postavio Sjeverni tok 2. Njemačkoj je ruski gas potrebniji nego ikad.Ali protiv Putinove prijetnje, Biden će učiniti ono što najbolje radi: ograničavanje štete.
Šta je sa Kinom, koju su Biden i njegov tim bez dobrog razloga učinili neprijateljem broj 1? Teško je povjerovati da bi navodno miroljubiv lider vojno uokvirio ekonomsko nadmetanje s Kinom u Azijsko-pacifičkom području,pa čak i okupio svoje kolege iz NATO-a i G7 da testiraju kinesko strpljenje oko Tajvana, Hong Konga i Južnog kineskog mora. Peking se ekonomski uzdigao velikim nacionalnim naporima i pod uzastopnim vizionarskim liderima. Ako je njegova prednost u kritičnim tehnologijama kao što je 5G problem, zašto onda ne ulagati u njihovo istraživanje i razvoj? Zašto gurati Kinu ka egzistencijalnom sukobu koji ona želi izbjeći po svaku cijenu? I bez navođenja šta je krajnji cilj.
U međuvremenu, kako je Washington zauzet stvaranjem sigurnosnih partnerstava kao što je AUKUS, Kinezi proširuju svoj geoekonomski utjecaj u regiji, nedavno se pridruživši Regionalnom sveobuhvatnom ekonomskom partnerstvu od 15 zemalja. SAD se čak ne trude da se pridruže Sveobuhvatnom i progresivnom sporazumu za transpacifičko partnerstvo, čiji je prethodnik stvoren pod njihovim okriljem kao ekonomska protivteža Kini.
Osim Azije i Pacifika, Peking je sklopio investicioni sporazum sa EU i podstakao trgovinska i investiciona partnerstva širom Bliskog istoka i sjeverne Afrike.
O napuštanju Afganistana i nuklearnim pregovorima s Iranom, što se manje govori, to bolje. Državni tajnik Antony Blinken posebno voli svaljivati krivicu na Trumpovu administraciju za pregovore o sudbonosnom mirovnom sporazumu s talibanima i gurajući Irance da obnove svoj program nuklearnog oružja. Ali odgovornost prestaje sa Bidenovom administracijom. U slučaju povlačenja iz Afganistana, omjeranje roka povalčenja ali nastavljanje po planu je utrlo put pobjedi talibana i tragičnim posljedicama iste.
Međutim, bilo bi nepravedno kriviti samo Bidena za veliki haos u kojem se danas nalaze odnosi Amerike i svijeta. Svi njegovi spoljnopolitički gafovi su simptomatični za produbljivanje krize američkog vodstva.
Korijeni sežu do američkog unipolarnog trenutka prije tri decenije, kada je imala priliku da preoblikuje globalne institucije kako bi očuvala međunarodni poredak zasnovan na pravilima. Umjesto toga, imperijalna oholost navela je njegov vojno-industrijski kompleks da korača opasnim terenima i vodi ekspanzivne ratove. Posljedična stvarnost, obilježena preopterećenom vojskom koja crpi vitalne ekonomske resurse, polarizirala je politiku u SAD-u i erodirala njihov utjecaj u svijetu.
Ovo je stvorilo akutnu dilemu liderstva u pogledu političkog izbora između domaće obnove i stranog potvrđivanja. U smislu strateških preferencija, nacionalizam je zamijenio internacionalizam – Trumpova “Amerika na prvom mjestu” naspram Bidenovog “Izgradite bolje” odražava ovu tendenciju. Zbog toga, osim nekih izuzetaka, glavne američke vanjske politike označavaju kontinuitet po dvopartijskim linijama, poput nametanja kaznenih trgovinskih carina Kini i sigurnosnog povlačenja sa Bliskog istoka.
Americi je prijeko potrebno domaće ozdravljenje kako bi prevladala svoju gorku političku podjelu, ekonomski slom i bitku s pandemijom. Međutim, uprkos smanjenju uticaja u inostranstvu i dubokim podjelama na domaćem terenu, SAD se suočava sa svijetom sa tradicionalnim geopolitičkim prijetnjama i novim izazovima vezanim za globalizaciju. Upravljanje njima zahtijeva prilagođavanje multipolarnom svijetu, gdje su Kina i Rusija važne. Dok se takmiče s njima, SAD moraju prikupiti njihovu podršku, zajedno sa svojim tradicionalnim saveznicima, da preoblikuju globalni poredak na načine koji služe zajedničkim ciljevima.
Biden do sada nije uspio da obezbijedi onu vrstu vodstva koja je Americi i svijetu potrebna u ovom kritičnom trenutku – ono koje ne prosipa globalne obaveze zarad domaćih obnova ili dopušta da potonji određuju konture prvog. Hoće li biti drugačiji u preostale tri godine predsjedničkog mandata? Samo će vrijeme pokazati.
