Nakon što su u Vijeću sigurnosti UN-a objavljene brojne rezolucije u okviru sedmog dijela Povelje UN-a protiv stanja nastalog usljed prijetnje miru i kršenja mira u državi Irak, koje je proisteklo iz postupaka terorističke skupine ISIL, sprovedene su afirmativne i preventivne mjere za sprječavanje prijetnje i uspostavljanje mira u regionu, između vlade Islamske Republike Iran i vlade Iraka. Od 2014.god. pa nadalje, izdavanjem prve rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a (rezolucija 2170).
Na osnovu toga, dogovoreno je da vlada Islamske Republike Iran i vlada Iraka potpišu vojni sporazum s ciljem sukobljavanja s ISIL-om. Kao što je prikazao britanski Daily Mail i Le Monde u intervjuu s tadašnjim predsjednikom Irana 30. decembra 2016.god, taj ugovor između dvije strane sklopljen je 31. decembra 2014. god. U članku autora Karine Bannelier-Christakis koji je objavljen u Žurnalu međunarodnog prava Univerziteta Leiden, navodi se dio koji potvrđuje da je iransko vojno učešće u Iraku bilo zakonito:„Iako je iransko učešće u Iraku izazvalo političke reakcije određenih zemalja, koje su strahovale od regionalnih uzleta Irana, nijedna zemlja nije se žalila zbog nezakonitosti iranskog učešća, budući da je taj potez bio zasnovan na validnom pristanku i borbi protiv terorizma u okviru vojnog sporazuma koji je potpisan s ciljem suprotstavljanja ISIL-u.“
Prema tome, jasno je da potez Irana nije prekršio niti narušio mir u regionu, te je, suprotno tome, imao za cilj neutralisanje prijetnji i narušavanja. To da li je djelovanje vlade Islamske Republike Iran bilo u skladu s ustavnim principom Povelje UN-a ili ne, jedna je od najvažnijih tema koja se treba analizirati u vezi s pravnim aspektima ilegalnog atentata na generala šehida Kasima Sulejmanija.U međunarodnom pravu, kako se navodi u sudskoj praksi Međunarodnog suda pravde u slučaju oružanih aktivnosti na teritoriji Demokratske Republike Kongo (poglavlje 148), princip neupotrebe sile je osnovni temelj Povelje Ujedinjenih naroda. Princip neupotrebe sile navodi se u 4. poglavlju, 2. člana Povelje UN-a, te propisuje: „Sve članice se u svojim međunarodnim odnosima trebaju suzdržavati od prijetnji i upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge zemlje, ili bilo kojeg metoda koji je suprotan ciljevima Organizacije ujedinjenih naroda.“
Budući da je glavna svrha osnivanja Ujedinjenih naroda 1945. uspostavljanje i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, najbolji način za postizanje ovog cilja je poštivanje principa neupotrebe sile kako je navedeno u članu 2 (4) Povelje. Postavlja se pitanje da li i ovaj princip ima izuzetke u međunarodnom pravu? Drugim riječima, da li su zamislivi uslovi u kojima države mogu pribjeći sili u svojim međunarodnim odnosima? Gotovo da nema pravila u zakonu bez izuzetka, a ovaj član ima tri izuzetka.Jedan izuzetak je pristanak vlade na vojnu intervenciju, kao što je potvrđeno u članku Žurnala za međunarodno pravo Univerziteta Cambridge.
Budući da je prisustvo šefa snaga Kuds, generala Kasima Sulejmanija, i drugih, bila savjetodavna mjera od strane Irana, ona nije bila kršenje međunarodnog prava, nego je sprovedena na osnovu zakonitog poziva vlade Iraka s ciljem ostvarenja međunarodnog mira i sigurnosti. Kao potvrdu toga, treba obratiti pažnju na govor premijera Iraka 5. januara 2020.god, pred Parlamentom Iraka. On je podsjetio da je Tramp od njega tražio pomoć za posredovanje s Iranom, nakon napada na američku ambasadu u Bagdadu.
Iako u napadu određenih elemenata Hezbollaha na ambasadu SAD niko nije povrijeđen, nego su narušena diplomatska prava, Donald Tramp je u svom osvetničkom, ali neskladnom i potezu proisteklom iz njegove neprijateljske politike prema Iranu, osudio Iran zbog tih dešavanja. Treba napomenuti da je napad na ambasadu u utorak uslijedio nakon što su hiljade osoba učestvovale na ispraćaju i dženazi boraca Hezbollaha, koji su bili meta američkog zračnog napada prethodne nedjelje. U američkom zračnom napadu gađane su tri tačke u Iraku, a napad je, kako prenosi Albawaba, izveden zbog raketnog napada u kojem je ubijen jedan Amerikanac i ranjeno nekoliko osoba u bazi u Kirkuku.
Čak je Abdu-l-Mahdi svom Parlamentu rekao da mu je Tramp zahvalio zbog njegovih akcija, ali nije bio optimista; jer dok se zahvaljivao, Tramp je planirao napad na generala Sulejmanija.Kao što je istaknuto, Abdu-l-Mahdi je saopštio da se iranski vojni komandant u Iraku nalazio zbog dijela pregovora uz posredovanje Iraka, između Irana i njegovog glavnog regionalnog rivala – Saudijske Arabije. Irački premijer je za The Washington Post rekao da je general Sulejmani, na dan kada je ubijen, trebao imati sastanak s njim, te je bio došao u Irak kako bi prenio poruku Irana u odgovoru na poruku Saudijske Arabije Iranu. Na osnovu toga, dobivanjem jasnog i službenog pristanka, vlada Islamske Republike Iran nije postupila protivno načelu neupotrebe sile člana 2(4) Povelje UN-a, već je sprovela afirmativnu mjeru s ciljem uspostavljanja sigurnosti u regionu.
Bez obzira na zakonito prisustvo Islamske Republike Iran u državi Irak, može se postaviti pitanje da li su aktivnosti snaga Kuds Revolucionarne garde Irana bile terorističke ili ne. Odgovor na ovo pitanje zahtijeva sveobuhvatnu analizu različitih aspekata. S jedne strane, svi znaju da je američki predsjednik nekoliko puta tokom svoje izborne kampanje ukazao na to da su Obama i Hilari Klinton stvorili ISIL. S druge strane, Iran je uvijek osuđivao terorizam u svim oblicima i manifestacijama, te je taj princip sprovodio na najvećem nivou. Iran je, nakon revolucije, sam bio žrtva većine terorističkih aktivnosti, koje su planirale grupe koje su uglavnom uživale podršku SAD. Terorističke skupine ubile su mnoge civile i sigurnosno osoblje u jugoistočnoj iranskoj pokrajini Sistan i Balučestan. Nedavno, u terorističkom napadu 7. juna 2017.god. u Teheranu, za koji je odgovornost preuzeo ISIL, ubijeno je 18, a ranjeno više od 45 civila.
Potrebno je dodati da je general Sulejmani u organizaciji i koordinaciji akcija protiv ISIL-a u regionu imao odlučujuću ulogu te je održao stotine sastanaka sa zvaničnicima Iraka i Sirije. Također, on je imao savjetodavnu ulogu u obuci dobrovoljaca u Iraku i Siriji, te im je pomagao u planiranju i vođenju operacija protiv ISIL-a.Za veliko je čuđenje da se general Sulejmani 24. marta 2007.god. našao na listi sankcija Ujedinjenih naroda. Spisak je napravljen na osnovu sedmog dijela Povelje UN-a. Iako postoje različiti kriteriji za uvrštavanje osoba ili institucija na taj spisak, postavlja se pitanje da li je taj spisak sankcija imao uticaj na zakonitost ili nezakonitost prisustva generala Sulejmanija u Iraku, jer su države na osnovu 25. člana Povelje UN-a obavezne da poštuju i sprovode odluke proistekle iz objavljenih rezolucija 7. dijela Povelje Ujedinjenih naroda.S druge strane, stavka 6 (a) Aneksa B Rezoluciji 2231 iz 2015. poziva sve vlade da preduzmu potrebne mjere kako bi spriječile ulazak ili tranzit osoba navedenih u Rezoluciji 2231. Svakako, planirano je da se general Sulejmani skine s liste nakon pet godina, ali atentat na njega prije isteka tog roka to pitanje čini izazovnim.
Da li ovo neisticanje roka može biti odlučujući faktor za nezakonitost njegovog prisustva? U skladu s gore navedenim tekstom Rezolucije 2231, zaključit ćemo da je implementacija rezolucije isključivo odgovornost iračke vlade. Drugim riječima, iračka vlada je bila ta koja se, prema rezoluciji, trebala obavezati da spriječi ulazak Kasima Sulejmanija, ali to nije učinila iz svojih i regionalnih razloga i interesa. Stoga dozvola za prisustvo u Iraku ne predstavljanikakvu štetu po zakonitost prisustva Islamske Republike Iran, posebno generala Sulejmanija, u Iraku,te vlada Islamske Republike Iran nije učinila nikakav prekršaj po tom pitanju.
Budući da je debata o ilegalnom atentatu na generala Sulejmanija multidisciplinarno i interdisciplinarno pitanje, njena jednodimenzionalna analiza može odvratiti analitičara s realnog puta. Svakako, taj događaj se ne treba analizirati samo sa stanovišta međunarodnog prava, jer je samo međunarodno pravo na neki način isprepleteno s politikom i međunarodnim odnosima, a iznošenje jednodimenzionalnog rješenja i analize vodi ka udaljavanju od praktičnog svijeta.
Kristalizacija političkog aspekta slučaja se više odnosi na uvrštavanje pojedinaca i institucija na sankcionu listu UN-a, suprotno odlukama i rezolucijama Generalne skupštine UN-a, koje su zasnovane na pravnoj jednakosti, jer svaka vlada ima jedan glas. Odluke koje donosi Vijeće sigurnosti UN-a su više zasnovane na političkoj nejednakosti, nego pravnoj jednakosti.Politička nejednakost i iskorištavanje veta od strane pet stalnih članica sigurno će u mnogim slučajevima za rezultat imati sukob interesa, što često nije u najboljem interesu međunarodne zajednice. Činjenica da je spisak sankcija usmjeren samo protiv bliskoistočnih i afričkih zemalja izaziva ozbiljne kritike.
Zar nije bivši američki predsjednik lično optužio Obamu i Klintonovu za osnivanje i podršku ISIL-u? Zašto se njih dvoje nisu našli na meti optužbi u okviru ozbiljnih odluka Vijeća sigurnosti? Da li odgovor na ovo pitanje daje samo međunarodno pravo? Odgovor je definitivno ne. Privilegija veta je glavni plod za saveznike nakon Drugog svjetskog rata i političko je oruđe koje vodi ka neutralizaciji mogućih optužbi protiv njih.
