U svjetlu trenutne energetske energije Libanona i ekonomske krize bez presedana, odluka Hezbollaha da uvozi iransku naftu za pomoć Libanu dovela je SAD u stanje zabune, kojoj su ograničene mogućnosti.
Ekonomska kriza u Libanu knjiga je s brojnim autorima. Ovo je priča o zemlji koja je potonula u siromaštvo, povukavši veliki procenat svog stanovništva.
Libanci su očajni jer se ekonomska situacija u zemlji pogoršava. Nade nekih Libanonaca polagale su se u Sjedinjene Države, koje su izdale nekoliko izjava i pokazale neke reakcije, ali nisu poduzele čvrste mjere. Drugim riječima, Sjedinjene Države nikada nisu namjeravale dati akcioni plan koji će pomoći zemlji da izađe iz krize.
Vrijedno je spomenuti da je jedan od faktora ekonomske krize zemlje opsada pod kojom su SAD stavile zemlju.
Naftni brodovi za Liban
Generalni sekretar Hezbollaha Sayyed Hassan Nasrallah u govoru 20. augusta izjavio je:
“Cezarov zakon o Siriji nije imao za cilj samo opsadu Sirije, već i Libanona”.
Zemlja je izolirana sa svih strana, Sirija sa sjevera i istoka s najdužom granicom, a Palestina od okupacije 1948. godine.
Tokom istog govora, Sayyed Nasrallah je najavio:
“Dogovorili smo se s Irancima da započnemo utovar trećeg broda naftnih derivata”, dodajući da će Libanu trebati više od 3 broda kako bi se suočili s predstojećom fazom krize.
Naglasio je da nema ciljeva trgovine ili profita, “naš cilj je ublažiti patnje ljudi”.
Prvi brod stigao je 12. septembra u sirijsku luku Baniyas i njegov teret je istovaren. Prolazeći kroz Siriju, sirijski tankeri, svaki sa po 50.000 litara iranskog dizela, stigli su na libanonsko tlo nekoliko dana kasnije.
Povratak na agendu SAD-a
Međunarodna politika i pravila igre nalažu da na stolu nema jasne agende, posebno kada je riječ o zapadnim planovima u zapadnoj Aziji. Međutim, istorija ponekad može govoriti sama za sebe.
Na ročištu Odbora za vanjske odnose Senata, 24. septembra 2020., bivši zamjenik američkog državnog sekretara David Hale otkrio je da su Sjedinjene Države potrošile 10 milijardi dolara u Libanu, na snage sigurnosti i vojsku s jedne strane, i na civilno društvo, s druge strane, koje većinom predstavljaju nekoliko nevladinih organizacija.
Nastavio je govoriti da podrška Washingtona libanonskoj vojsci ulazi u američku strategiju suočavanja s “terorizmom” Hezbollaha, objašnjavajući da je libanonska vojska “sposobna za izvršavanje svojih zadataka”.
Još 2010. godine, 8. jula, bivši pomoćnik američkog državnog sekretara Jeffrey Feltman otkrio je da su nakon rata u Libanonu 2006. SAD uložile 500 miliona dolara u demoniziranje imidža Hezbollaha putem medija i tjeranje ljudi iz stranke.
Feltmanovo svjedočenje, jedno od mnogih, otkriva da su SAD htjele pomoći i podržati Liban nakon rata “smanjivanjem” privlačnosti Hezbollaha za mlade Libanona. U tu svrhu, SAD su požurile uložiti milione dolara putem USAID -a i Inicijative za bliskoistočno partnerstvo.
“Upornost Hizbollaha kao dobro naoružane terorističke grupe u Libanonu, kao i snažni odnosi s Iranom i Sirijom, te prijenos sve sofisticiranijih projektila i raketa na Hizbollah, ugrožavaju interese Sjedinjenih Država, Libana i naših partnera u regiji, posebno Izraelu “, rekao je Feltman.
Politika SAD-a u pat poziciji
Ovdje se moraju odigrati dva poteza, bilo da se uvedu sankcije Hezbollahu ili da se interveniše vojno direktno ili putem punomoćnika. Sankcije su već bile dovedene do krajnjih granica, dok rat izgleda skupo u trenutnoj ravnoteži snaga, sa suštinskom mogućnošću nepremostivih gubitaka.
Slijedeći politiku maksimalnog pritiska, Sjedinjene Države uvele su sankcije Iranu, Siriji i Hezbollahu. Tri strane bile su glavni igrači na trenutnoj ruti transporta nafte, ali su sankcije već postojale prije mnogo godina. Počevši od trenutka kada je brod isplovio iz Irana, stigao do sirijske luke Baniyas, a zatim završio na libanskim teritorijima, opsada Amerike smatrala se slomljenom i SAD su došle u pat poziciju.
Sayyed Nasrallah je jasno i namjerno naglasio da će naftni brodovi zaista stići do libanonskih teritorija. Drugim riječima, naglasio je da bi se svaki napad na brodove smatrao kršenjem libanskog nacionalnog suvereniteta, što će racionalno dovesti do odmazde. Budući da druga strana razumije ovaj jednostavan algoritam, postavlja se pitanje: Jesu li SAD spremne za eskalaciju?
Za bliži pogled, vratite se nekoliko koraka nazad do 6. augusta. Tog dana, kao odgovor na izraelske upade na libanske teritorije, otpor je odgovorio.
Hezbollah je ispalio rakete kao odgovor na upade na otvorena područja u Al-Jarmaqu i Al-Shawakiru, ističući da je bombardovanje izvedeno s dvadesetak raketa kalibra 122 mm.
Pobjeda Hezbollaha
U svjetlu razgovora da će Hezbollah uvoziti iransku naftu u Liban, delegacija od četiri američka senatora najavila je da SAD žele pomoći Libanonu u prevladavanju krize, ali je upozorila da se ne uvozi iranska nafta.
Senator Richard Blumenthal dodao je da ne bi trebalo biti razloga da Libanon ovisi o Iranu jer postoji mnogo “drugih izvora” na koje se može osloniti.
Nakon govora Sayyed Nasrallaha, u kojem je najavio da će Iran slati naftne brodove u Liban, američka veleposlanica u Libanonu Dorothy Shea otkrila je da je Bidenova administracija spremna olakšati jordanski višak električne energije i izvoz egipatskog prirodnog plina u Libanon putem Sirije.
Vrijedno je spomenuti da je najava o izvozu egipatskog plina objavljena prije više od mjesec dana, ali je olakšanje procesa ubrzano odmah nakon govora Sayyeda Nasrallaha koji je bez sumnje izazvao navalu spekulacija i katalizirao reakcije na političkoj sceni.
Čini se da ova najava Bidenove administracije nenamjerno koristi Hezbollahovim planovima za pomoć Libanu. Nepotrebno je spominjati da će plin za koji su rekli da će pomoći u izvozu prolaziti kroz Siriju, zemlju koja je već pod američkom opsadom nametnutom Cezarovim činom. Čini se da će Amerikanci u tom pogledu morati zatražiti pomoć Sirije.
Prinuda na kretanje
SAD su stvorile koridor koji prkosi tački iza opsade, koju su nametnule Libanu, prisiljavajući ih tako da se odreknu sankcija Damasku. Kao takve, SAD su prisiljene ili sanirati infrastrukturu u ratom razorenoj Siriji ili joj dati sredstva da to učine kako bi koristile električni dalekovod i plinovode, koji oboje trebaju popravke.
Štaviše, Hezbollah je pozdravio plan koji nudi pomoć Libanonu, bilo iz Irana, Jordana ili Egipta, sve dok služi zemlji. Čini se da ipak stabilnost više služi interesima libanonske stranke nego njenih neprijatelja.
Američka politika prema Libanonu mogla bi se lako plasirati kao žestoka konkurencija Iranu, ali bi američki plan ipak mogao pomoći Libanonu da izađe iz krize, bez obzira na njegove stvarne namjere, pa je tako dobitna situacija za Hezbollah koji je nakon stabilnosti u svom matična država. S druge strane, čini se da SAD samo o Libanonu sude prvenstveno kroz prizmu izraelskih interesa.
Ukratko, baš kao što je Foreign Policy napisala:
“Sjedinjene Države nemaju aktivan plan za spašavanje zemlje – niti postoje naznake da je to u toku”, dodajući da su “Sjedinjene Države ponudile samo ad hoc podršku, čineći minimum kako bi spriječili potpuni kolaps zemlje.”
Preneseno od: Al Mayadeen
