Definicija slobode
Profesor Mutahari zarad razumjevanja pojma slobode objašnjava njeno negativno značenje sagledano u odsustvu prepreke, kao da tačku suprotnu slobodi vidi u prisili, privoli, prinudi: “Sloboda znači ne zaprečiti joj put, ne stvarati prepreke ispred nje, moguće je da neko bude siguran, da ima i faktore razvoja ali u isto vrijeme da mu prepreke spriječe razvoj.”
I također je rekao:
“Jedna od potreba svakog živog bića koje želi ići putem rasta i usavršavanja je sloboda, dakle sloboda znači odsustvo prepreka, slobodni ljudi to su ljudi koji se bore sa preprekama koje ometaju njihov rast i usavršavanje, to su ljudi koji se ne predaju preprekama.”
Zatim profesor citira i kritizira Hegelovu definiciju i kaže:
“Za Hegela i Marxa sloboda nije ništa drugo do li svijest o povijesnoj nužnosti, u knjizi Marks i marksizam prenosi iz Engelsovog djela Anti-Duhring da je Hegel prva osoba koja je pokazala na relaciju između slobode i nužnosti, po njegovom mišljenju sloboda to je poimanje nužnosti.
“Nužnost je slijepa upravo u onoj mjeri koliko ne poima da sloboda u neovisnosti nije rast u odnosu na zakon, već u poznavanju tih zakona i mogućnosti primjene njihovih principa u određene svrhe.”
Profesor u kritici ove definicije piše:
“Da li prema principu primarnosti društva nad pojedincem i činjenicom da su savjest, svijest i osjećaji pojedinca u potpunosti izgrađeni od društvenih i povijesnih uvjeta, posebno ekonomskih uvjeta, ostaje mjesta za slobodu, i onda šta to znači da je sloboda svijest o nužnosti? Da li je osoba koju nosi razorna poplava i potpuno je svjesna da će za par trenutaka biti povučena u morske dubine, ili osoba koja je bačena sa ogromne visine i svjesna je da zakon gravitacije iziskuje da će za nekoliko trenutaka biti u komadima, slobodna u odvlačenju u dubine mora ili u svome padu u provaliju? U skladu s mišljenjem fatalističke povjesne materijalnosti, društveni materijalni uvjeti ograničavaju čovjeka i daju mu smjernice, te grade njegovu savjest, ličnost, volju i izbor, a on je pred društvenim uvjetima ništa drugo do prazna posuda i čista sirovina. Čovjeka grade uvjeti a ne gradi čovjek uvjete, prethodni uvjeti određuju čovjekov sljedeći pravac, a ne određuje čovjek budući smjer uvjeta, prema tome sloboda ni na koji način ne nalazi smisao.”
Vrijednost slobode iz unutrašnje i vanjske perspektive religije
S gledišta profesora Motahharija, sloboda je vitalni životni element i jedna od potreba života i usavršavanja. Pored faktora odgoja i sigurnosti, on ga uvodi kao treći faktor za rast i usavršavanje bića.
“Sloboda je jedna od najvećih i najuzvišenijih ljudskih vrijednosti, drugim riječima, ona je dio ljudske duhovnosti. Ljudska duhovnost znači stvari koje su ponad njegove životinjske dimenzije. Sloboda za ljude ima vrijednost koja nadmašuje materijalne vrijednosti. Ljudi koji su osjetili miris čovječnosti spremni su biti gladni, goli i bosi te živjeti u najtežim uvjetima, ali da žive slobodno i da ne budu zarobljenici drugog čovjeka,.”
On također kaže: “Ljudi su svojom voljom i slobodnim izborom, ličnim planiranjem za svoje društvo odabrali put razvoja društva i poveli društvo naprijed.”
Profesor tragediju ove civilizacije vidi u stvaranju socijalnih ograničenja, posebno ograničenja u slobodi razmišljanja, i opetovanje propagandnih poruka na medijima vidi uzrokom ljudske dezorjentiranosti i otuđenosti od svoga sopstva.
Pored važnosti slobode iz vanreligijske perspektive, profesor raspravlja o njenoj vrijednosti iz unutarreligijske perspektive i navodi njezine primjere. On slobodu predstavlja faktorom opstanka islama i izvorom razvoja vjerske spoznaje i oživljavanja šerijata. Na primjer, može se spomenuti rasprava između Zuhre ibn Abdullaha, zapovjednika korpusa islamske garde i Rustema Farahzada, zapovjednika korpusa iranske garde. Kad ga je Rustam zamolio da mu predstavi vjeru islam, Zuhre ibn Abdullah je odgovorio: “Osnova, temelj i stub religije su dvije stvari: svjedočenje Božije jednosti i svjedočenje Muhammedovog, s.a.v.a., poslanstva i da je ono što je on rekao od Boga.” Rustam je rekao: “Tu nema ništa loše, šta još? Zuhre je rekao: “Oslobađanje Božijih robova iz ropstva ljudi poput njih samih.”
Drugi primjer je priča o Mufaddalu, jednom od prijatelja Imama Sadika, a.s., koji je bio grub prema materijalistima tokom rasprave s njima. Bezbožnik mu je rekao: “Ove riječi pa i više od toga smo govorili u prisustvu imama Sadika, ali ne samo da se nije naljutio, već je dostojanstveno saslušao sve naše riječi i na kraju nam dao odgovor na sve to.”
Još jedan primjer važnosti koju islam daje slobodi su rasprave Imama, a.s., a profesor Mutahari za više informacija upućuje čitatelje na knjigu Ihtidžadžat od Tabarsija i Biharu-l-Envar od Medžlisija.
Drugi primjer je pismo imama Alija, a.s., Imamu Hasanu, a.s., u kojem kaže: “Poštuj svoju dušu i psihu i poštuj i drži je čuvaj je od svakog niskog i prezrenog djela, sine moj, nikad ne budi rob drugome; jer Allah te stvorio slobodnim.”
Drugi primjer je to da je Poslanik svojim kćerkama ostavlja slobodu da biraju svog muža.
Još jedan primjer slobode u islamu je pitanje sustezanja, između sustezanja (zuhd) i slobode postoji drevna i neraskidiva veza.
Ovdje je moguće da se nametne sljedeće pitanje: u islamu postoji faktor koji se naziva bogobojaznost (takvaluk), bogobojaznost znači samokontrolisanje i izgradnja granica i okvira za izlazak iz životinjskog svijeta; a ova vjerska regulativa sagledana je u ograničavanju čovjeka i stavljanju okova na noge čovječanstva.
Profesor na ovaj prigovor daje sljedeći odgovor: “Bogobojaznost nije ograničavanje već zaštićenost; jer ograničenje je kada čovjek bude lišen milosti i sreće, ali ono što odbija opasnost od čovjeka to je zaštićenost, a ne ograničenje. Zapravo, bogobojaznost čovjeku daje duhovnu slobodu, to jest oslobađa ga od ropstva strastima i požudi i miče ular pohlepe, požude, zavidnosti, strasti i srdžbe sa njegovog vrata, kao što je Imam Ali, a.s., rekao: Čuvajte bogobojaznost i pomoću nje učinite sebe sačuvanim.” Također je rekao: “Zaista, bogobojaznost je ključ ispravnosti i prtljag na sudnjem danu i sloboda od svakog ropstva i spasenje od svake propasti.”
Kriterij i izvor slobode
Još jedna ključna i važna rasprava o elementu slobode je pitanje porijekla i kriterija slobode. Šehid Mutahari najbolje sposobnosti predstavlja izvorom uzvišenih i ljudskih sloboda i kaže:
“Čovjek ima sposobnosti koje su superiornije i uzvišenije od sposobnosti životinja. Te sposobnosti su ili iz kategorije emocija, tendencija i visokih ljudskih želja ili iz kategorije percepcija, razumjevanja i misli. U svakom slučaju, te superiornije sposobnosti izvor su njegovih uzvišenih sloboda.”
Međutim, pogled zapadnjaka na ovu temu je sasvim drugačiji:
“Na Zapadu se korijenom i izvorom slobode smatraju ljudske sklonosti i želje, a tamo gdje govore o ljudskoj volji, ustvari ne razlikuju sklonost i volju. Po mišljenju zapadnih filozofa, čovjek je stvorenje sa nizom želja i želi tako i živjeti. Upravo te želje bit će izvor njegove slobode djelovanja.”
Ali ovo je gledište u potpunosti odbačeno zbog bipolarnosti i dvodimenzionalnosti čovjeka; Pored niskih životinjskih instinkta, čovjek ima i uzvišenu ljudsku primordijalnu narav (fitret), upravo ta izvrsna ljudska narav izvor je uzvišenih sloboda čovječanstva. U vezi s tim profesor kaže:
“Čovjek ima niz naprednih i izvrsnih sposobnosti, koje su kriterij njegove čovječnosti. Čovjekovo logično razmišljanje, a ne sve ono što se naziva razmišljanjem, njegove uzvišene sklonosti poput sklonosti prema istinoljubivosti, prema moralnom dobru, prema ljepoti i lijepom, sklonosti za obožavanjem Istine… to su karakteristike i kriteriji čovječnosti.”
