Jedan od ključnih vjerskih pojmova jest pojam koji je jako raširen a istovremeno i jako usamljen. Taj pojam se zove iman. On je temelj svih vrijednosti u časnom Kur’anu. Nespoznat iz tog razloga što do sada niko nije mogao da definiše i objasni kakav je to unutrašnji osjećaj i kakva vrsta spoznaje i ljubavi se krije u njemu. Mi poznajemo svoje osjećaje koje imamo na ovom svijetu prema različitim stvarima. Znamo kakav je odnos npr. oca i sina, sestre i brata, muža i žene… Čak poznajemo i sklonosti prema materijalnim stvarima kao što je želja za imetkom, ili nekim nematerijalnim kao što je želja za vječnošću… Ovo su nam poznate veze. Međutim, iman je veza i odnos roba tj. čovjeka prema nečemu što je nevidljivo tj. prema Gospodaru. Ako tu relaciju želimo uporediti sa nečim, nećemo je moći uporediti ni sa čim. Sama definicija imana je jako teška. Između čovjeka i Boga postoji jedinstvena relacija koja se ne može iskazati riječima. Isto kao što se ne može za Boga naći primjer (ajet: ništa nije kao On) i za relaciju i odnos sa Bogom se ne može naći primjer. Možemo govoriti samo o tragovima ili plodovima te relacije. Naprimjer u Kur’anu se kaže:
Oni koji vjeruju imaju jaku ljubav prema Allahu.
Ovdje nije definisan iman, ali su spomenuti tragovi i plodovi imana, a to je najjača ljubav koja postoji. Dakle, iman je nešto što ima to svojstvo i tu sposobnost da proizvede najjaču ljubav. Ali i dalje ostaje pitanje šta je sam iman. Zamršenost definisanja tog pojam postaje još veća kada shvatimo da taj pojam ima razine. Moguće je da mi u sebi osjećamo minimalnu razinu imana. Između 256 ajeta koji govore o imanu samo 13 puta se naređuje vjerovanje, tj. iman. To je veoma malo.
Mi imamo vrlo malo preporuka da se vjeruje, a puno više opisa vjerovanja (imana) i vjernika (mumina). Možda je razlog to što je iman fitretsko pitanje. Mi ne trebamo insistirati na tome da neko postane vjernik jer to uopće nije teško postati. To je lahko. Uopće se ne polemiše oko vjerovanja, tj. imana. Polemiše se oko stvari koje povećavaju vjerovanje i koje prijete da ga unište. Polemiše se oko okorištavanja imanom. Stoga se vrlo malo naređuje vjerovanje, svega 13 puta. Od tih 13 puta 6 puta se odnosi na vjernike. U ostalim slučajevima većinom se odnosi na Ehli kitabije (Sljedbenike knjige) i njima se naređuje da vjeruju. Znači, oni nisu potpuni mušrici. Kao da im se želi reći: vi već imate iman, upotpunite ga.
Iman kao oslonac
Jedna od temeljnih prednosti škole islama u odnosu na sve druge odgojne i psihološke škole koje pripadaju civiliziranom svijetu, jeste to što ona svoj najčvršći oslonac nalazi u vjeri u Jednog Boga. A to je ono čega su lišene druge škole psihologije mimo islama. Danas se učenjaci u svijetu, u svojim naučnim programima, nastoje okoristiti snagama morala, odgoja, savjesti, kulture i sl.
Putem svih tih odgojnih i edukativnih programa oni nastoje da oblikuju osobu koja će biti svjesna svojih dužnosti i obaveza. Islam se, također, u svojim odgojnim metodama, radi osiguravanja ljudske sreće i odgoja svijesti o vlastitim dužnostima i obavezama, koristi navedenom metodologijom, ali, povrh toga, posjeduje jedan osoben program – a to je vjerovanje u Boga. Uticaj vjerovanja na provođenje zakonskih odredbi i izvršenje dužnosti i obaveza jači je od svake druge snage i snažniji je od svakog drugog činioca.
Sva sredstva, koja su jamstvo izvršenja zakonskih normi, mogu u nepovoljnim uvjetima i u suočenju sa preprekama ostati bez učinka ili sa slabim učinkom. Jedina moć i snaga koja čovjeka na svakom mjestu i u svim prilikama i uvjetima odvraća od zla i zločina jeste vjera u Boga. Oni koji zaista obožavaju Boga, na tragu svjetla imana, uvijek su svjesni svojih dužnosti i obaveza i uvijek nastoje da budu pošteni. Oni se bilo u samoći ili pred drugima, u siromaštvu i bogatstvu, u zdravlju i bolesti, u sigurnosti i nesigurnosti, u ratu i miru – dakle u svim mogućim stanjima – nikada ne udaljavaju od Pravog puta i nikada ne skreću s puta pravičnosti i istine.
Stručni psiholozi priznali su u svojim knjigama veliku vrijednost i duboki uticaj vjere u odgojnim procesima. Djeca koja su u skutima svojih roditelja odgojena u okrilju imana i koja su u djetinjstvu naučena da obožavaju Boga, posjeduju stanovite odgojne prednosti u odnosu na djecu bez vjere.
Ona u toku svog daljnjeg života imaju jaču psihu, veću otpornost na životne poteškoće, posjeduju veći optimizam i nadu. Jer ona su osobe koje su Uzvišenog Boga neprestano svjesne, upravo zato ne izbjegavaju vršenje svojih dužnosti i ne pokazuju sklonost ka kršenju tuđih prava i griješenju.
Stid je važan psihički činilac koji može biti jamac provođenja zakona te sam po sebi može biti činilac odvraćanja ljudi od izvjesnog broja grijeha. U svakom društvu postoje nepouzdani i grješni ljudi koji su zatočenici svojih strasti i poriva. Izvršavanje dužnosti i poštovanje zakona i moralnih načela u njihovim očima izgleda bezvrijedno. Zato se oni ne libe činjenja bilo kojeg grijeha. Jedina prepreka na putu njihovog bezočnog griješenja jeste stid. Oni se stide ljudi, boje se ljudskih korenja i govorkanja. Oni dobro znaju da će – ako se upuste u neke od svojih nepoćudnosti i učine određena nedjela – izazvati napade, prijekor i mržnju ljudi i da će im život postati tegoban i nepodnošljiv.
Preneseno od: ehlibejt.org
