Hatidža Mehmedović (1952 – 22. juli 2018), bila je predsjednica Udruženja Pokret “Majke enklave Srebrenica i Žepa i jedna od žrtava genocida u Srebrenici, gdje su joj ubijeni sinovi Almir (18) i Azmir (21), te suprug Abdulah (44). Rođena je 1952. godine u selu Bektići (MZ Sućeska). U Srebrenicu se vratila 2003. godine.
Hatidža je preživjela genocid u Srebrenici. Bila je bosanska aktivistica za ljudska prava i jedan od osnivača udruženja Majke Srebrenice, udruženja žena čije su porodice ubijene u genocidu u Srebrenici u julu 1995. Nakon genocida nad više od 8.000 muslimanskih Bošnjaka, muškaraca i dječaka, uključujući njenog supruga i dva sina, Hatidža je postala glasni zagovornik privođenja počinilaca genocida u Srebrenici pred lice pravde.
Hatidža je u genocidu u Srebrenici izgubila muža i dva sina. S ostalim civilima pokušala je pronaći zaštitu u bazi UN-a u Potočarima, samo da bi se uvjerila da su trupe predvođene Ratkom Mladićem preuzele i započele dane ubijanja i mučenja.
Genocid u Srebrenici
Do 1995. godine srpske snage pregazile su veći dio istočne Bosne i protjerale lokalno bošnjačko stanovništvo u kampanji etničkog čišćenja. Cilj im je bio pripojiti područja pod srpskim nadzorom susjednoj Srbiji. Više od 40.000 ljudi, uglavnom Bošnjaka, sklonilo se u Srebrenicu, jednu od posljednjih enklava u regiji izvan kontrole bosanskih Srba. Međutim, grad su osvojile snage predvođene generalom bosanskih Srba Ratkom Mladićem. Žene iz Srebrenice su evakuirane, ali veći dio muške populacije Srebrenice je ubijeno od strane paravojne formacije pod Mladićevom komandom.
Hatidža Mehmedović je svog supruga Abdullaha i sinove Azmira (21) i Almira (18) posljednji put vidjela na šumovitim brdima oko Srebrenice prije njihovog razdvajanja. Opisala je svoj posljednji rastanak sa porodicom u intervjuu za bosansku televizijsku stanicu u novembru 2017. godine.
“Stajali smo tamo, a moj mladi Lalo – tako smo ga zvali, iako se zvao Almir – govorio je: ‘Hajde, majko, idi, odlazi, već ‘dok me je privlačio sve bliže i bliže i nije me puštao … Mislili smo da se vidimo za dva, tri dana. Nismo znali da će ih sve pobiti . “
Prebačena je u Kladanj, grad u blizini Tuzle. Službenici Crvenog križa kasnije su je obavijestili da su joj suprug i sinovi nestali. U genocidu je ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Među žrtvama su bili i Hatidžina dva brata, Edhem i Hamed.
Aktivizam
Posmrtni ostaci njenog supruga i sinova kasnije su pronađeni u više od 100 masovnih grobnica otkrivenih u regiji koja okružuje Srebrenicu. Hatidža ih je 2010. godine sahranila na spomen groblju žrtava genocida u Srebrenici u obližnjem selu Potočari.
Živjela je u predgrađu Sarajeva od kraja 1990-ih do 2002. godine. 2002. godine vratila se u svoju predratnu kuću na Vidikovcu, smještenu tik do Srebrenice na putu za Potočare, uprkos sjećanjima na rat i genocid. Hatidža, koja je bila jedna od prvih Bošnjakinja koja se trajno vratila na to područje nakon rata, željela je pokazati da Bošnjaci i bosanski Srbi još uvijek mogu živjeti rame uz rame. Vratila se na sasvim drugo područje. 2002. godine bilo je malo električne energije, i malo asfaltiranih puteva u regiji. Njen jedini susjed u to vrijeme bio je stariji Srbin, kojem je pomagala u poslovima i kupovini. Naglasila je da ne krivi Srbe niti gaji kolektivnu krivicu prema njima. Umjesto toga, počela je da se zalaže za hapšenje i osude pojedinačnih počinilaca genocida u Srebrenici.
2002. godine, iste godine kada se vratila u Srebrenicu, osnovala je udruženje Majke Srebrenice, udruženje žena i preživjelih čiji su članovi porodica ubijeni u genocidu u Srebrenici. Majke Srebrenice zalagale su se za pravdu za žrtve i prikupljale donacije za preživjele i njihove porodice. Također, bila je i vođa i predsjednica organizacije.
Hatidža Mehmedović postala je snažna zagovornica pravde za svoju porodicu i ostale žrtve genocida. Obraćala se i bosanskoj i međunarodnoj publici, uključujući novinare, učenike škola, aktiviste za ljudska prava, komšije i političare. U intervjuu prije svoje smrti, ponovila je svoju podršku pravdi za žrtve.
“Ne možemo dopustiti da oni koji su ubili postanu isti kao oni koji su ubijeni. Ne bih trebala biti jedina koja se boji budućnost u kojoj ne znamo ko je počinitelj, a ko žrtva.”
U novembru 2017. godine, otputovala je u Hag, gdje je bila prisutna suđenju gdje je izrečena prvostepena presuda Ratku Mladiću za doživotni zatvor zbog njegove uloge u genocidu. U intervjuu za Deutsche Welle (DW) nakon presude Mladiću, Hatidža je rekla:
“Mladiću je doživotna kazna samo kap u moru.”
Kao predsjednica Majki Srebrenice, istakla je:
“Mi, majke, živimo samo kroz sjećanja svoje djece.”
Iako je Mladiću uspješno presuđeno, podsjetila je promatrače nedugo nakon presude da još uvijek postoje počinitelji drugih bosanskih ratnih zločina protiv čovječnosti, veliki broj onih koje treba izvesti pred lice pravde, rekavši za DW:
“Tužni smo što je on (Mladić) osuđen samo za zločine u Srebrenici, a ne i za genocide u drugim bosanskim zajednicama. Mesarima se sudi, ali entitet koji je stvoren tim zločinima (Republika srpska u Bosni i Hercegovini) i dalje postoji. Njihovi vladari žele da je pretvore u državu ili da je pripoje Srbiji. Nikada to nećemo prihvatiti.”
Hatidžin dom u blizini Srebrenice postao je spomen na žrtve genocida. Brinula se o tri borova stabla u svom dvorištu koje je njen sin Almir posadio prije rata. Također je sačuvala cementnu stazu koja je vodila do njene kuće gdje je njezin sin Almir napisao svoje ime u svježe izliven beton kraj ulaznih vrata.
Smrt
Hatidža Mehmedović umrla je od komplikacija raka dojke u bolnici u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, 22. jula 2018. godine, u 65. godini. Njenu smrt potvrdio je Ćamil Duraković, njen prijatelj i bivši gradonačelnik Srebrenice, nazvavši je snažnom ženom, nevjerovatnim vođom uglavnom patrijarhalnog društva u kojem su žene uglavnom u drugom planu.
Stotine ljudi prisustvovalo je njenoj dženazi u Srebrenici. Pokopana je u obližnjem selu Sućeska.
Michael Brand, njemački političar i član Bundestaga koji je usko sarađivao s Hatidžom, u jednom navratu je naglasio da se Hatidža borila kao lavica u ime žrtava genocida i njihovih porodica, ali da je pravda bila njena misija, a ne osveta. Nazvao ju je trnom u oku ljudima koji do dan-danas pokušavaju zamesti trag najtežim ratnim zločinima i ponovio da bez Hatidže nikada ne bi bili otkriveni mnogi detalji i počinioci napada u Srebrenici.
