Dok se skoro polovina populacije Afganistana suočava sa gladi i dok zimsko doba počinje nagrizati ovu ratom razorenu naciju, Zapad, Kina i Rusija prešutno doprinose humanitarnoj krizi kroz kolektivni neuspjeh da snabdiju Talibane prijeko neophodnom pomoći.
UN-ov Svjetski program za hranu procjenjuje da je oko 40% afganistanskih usjeva izgubljeno zbog teške suše ove godine i da je gotovo 3,2 miliona djece u opasnosti od pothranjenosti. Ova UN-ova agencija kaže da bi blizu milion afganistanske djece mogao umrijeti od gladi ukoliko im se ne pomogne.
Glad bi mogla pokrenuti Afganistance da emigriraju u susjedne zemlje kao i u Evropu u novom izbjegličkom talasu. Ova raseljenost bi, zauzvrat, mogla stvoriti idealne uslove za islamističke militantne grupe da regrutuju i potaknu prijetnju terorom koja bi se još jednom proširila od Afganistana preko cijelog svijeta.
Uprkos tim rizicima, nema znakova da su SAD, EU, Kina ili Rusija spremne popustiti u svojoj trajnoj politici nepriznavanja talibanskog novoformiranog “Islamskog emirata” sve dok jasno ne prekinu veze s raznim transnacionalnim terorističkim skupinama u svojim redovima.
Peking i Moskva tvrde da bi Zapad, a posebno SAD trebali pružiti hitnu pomoć Afganistanu kako bi spriječili izbijanje gladi za koju tvrde da je Zapad de facto olakšao svojom neuspjelom okupacijom i naglim povlačenjem iz zemlje.
Ipak, ni Kina ni Rusija, obje geografski bliže, a time i ranjivije na nove valove nestabilnosti i terorizma koji izviru iz Afganistana, nisu poduzele nikakve značajnije ili značajne korake da finansijski pomognu Talibanima u vremenu potrebe.
Ovo je zanimljivo s obzirom na to da su i Kina i Rusija izgradile snažne kontakte s talibanskim diplomatskim predstavnicima tokom rata te militantne skupine protiv SAD-a i NATO-a. Analitičari sugeriraju da su obje zemlje uskratile diplomatsko priznanje Talibana zbog promjena u dinamici moći i porukama grupe otkako je zauzela Kabul u avgustu.
Oživljavanje tvrdolinijaša u nacionalnoj prijestolnici – posebno Haqqanija, za koje se zna da imaju veze s ISIL-K i Al-Qaidom te su bedem protiv vjerodostojne akcije protiv terorističkih skupina – navelo je Peking i Moskvu da preispitaju svoj angažman u Afganistanu unatoč geopolitičkoj prilici koju je otvorilo sramotno povlačenje Amerike.
Dok je Kini direktno i indirektno naglašeno da su priznanje i finansijska pomoć povezani s potpunom eliminacijom Islamskog pokreta Istočnog Turkestana (ETIM) i terorističkih skupina ISIS-K, Moskva je dodatno uznemirena činjenicom da mnogi talibanski tvrdolinijaši uključuju vođe koji su se zapravo borili protiv Sovjetske armije 1980-ih i nisu osobito poznati po svojim proruskim stavovima.
Moskva je uskratila pomoć i zadržala Talibane na svom popisu označenih terorističkih skupina, iako su oni obećali podršku u ključnim regionalnim pitanjima, pa čak i priznali rusku aneksiju Krima.
Stratezi, špijuni i diplomati u Pekingu i Moskvi bez sumnje prepoznaju prijetnju novog i kompliciranijeg građanskog rata ako političke i ideološke podjele među talibanskim frakcijama izbiju na vidjelo.
To zauzvrat znači da postoji rizik da bi bilo kakva finansijska i ekonomska pomoć pružena Talibanima u konačnici mogla završiti u rukama tvrdolinijaških frakcija suprotstavljenih ambicijama Kine i Rusije u zemlji i povezanih s terorističkim skupinama koje imaju Peking i Moskvu na nišanu.
Za razliku od Rusije i Kine, stav Zapada prema talibanskom režimu uveliko je oblikovan sramotnim okončanjem druge decenije dugog rata koji je završio u avgustu ove godine.
Činjenica da Talibani nisu postigli politički dogovor sa afganistanskom vladom predsjednika Ashrafa Ghanija i umjesto toga vojno zauzeli Kabul ostaje politička sramota u Washingtonu. U međuvremenu, najviši američki dužnosnici i dalje se suočavaju s teškim pitanjima o njihovom ishitrenom i haotičnom povlačenju iz Afganistana.
To djelomično objašnjava zašto je Bidenova administracija do sada odbijala osloboditi 9,5 milijardi dolara finansijske imovine središnje banke Afganistana zamrznute u američkim finansijskim institucijama ili ukinuti sankcije talibanskom režimu.
Dok su SAD dale gotovo 144 milona dolara humanitarne pomoći Afganistanu koje će se distribuirati samo putem neovisnih humanitarnih organizacija uključujući UNHCR, Dječiji fond Ujedinjenih naroda (UNICEF), Međunarodnu organizaciju za migracije (IOM), i Svjetske zdravstvene organizacije (SZO-WHO), u isto vrijeme su osigurali da sredstva zaobiđu Talibane.
Kaznena politika, kako su neki analitičari istaknuli, ima za cilj dati SAD-u novu polugu kako bi prisilio Talibane da prihvate i ispune neke od njegovih ključnih zahtjeva, uključujući ne samo stvaranje “inkluzivne” vlade već i eliminaciju utočišta terorističkim skupinama.
Stavovi SAD-a, Kine i Rusije bili su suprotni sugestijama glavnog tajnika UN-a, čiji je ured predložio proširenje pomoći kao sredstvo za razvoj “učinkovitog angažmana” s Talibanima.
Činjenica da sve te zemlje uskraćuju pomoć ili daju mali iznos bez angažiranja Talibana pokazuje kako se politika pomoći taktički provodi kako bi se kaznili Talibani zbog njihovog neuspjeha da se pridržavaju dogovora iz Dohe 2020. godine ili poduzmu čvrste mjere protiv ISIL-a i ETIM-a.
Taj stav je, naravno, kockanje s visokim ulozima, posebno za Rusiju i Kinu. Ako talibanski nadzor nad Kabulom oslabi i zemlja uđe u novi krvavi građanski rat kojeg bi pratila glad to će neizbježno destabilizirati brojne susjede Afganistana.
I Kina i Rusija moraju biti svjesne potencijala za katastrofu koja doseže do njihovih granice. Iako je uskraćivanje pomoći i priznanja zasigurno oslabilo Talibane, ako se zemlji dopusti da se sunovrati u humanitarnu katastrofu u kombinaciji sa novim ratom, to neće biti ni u nacionalnom niti u geostrateškom interesu nijedne sile.
